Neki ljudi dođu da te nikad ne prođu

Sjedimo u zadimljenoj sobi mi stari znanci, a uskoro bivši ljubavnici i sadašnji samo poznanici, svako zavaljen u sopstvenu fotelju obavijeni dimom cigareta plovimo galaksijama sopstvenih sivih masa dok nam opori miris vina na jeziku ne da da pustimo glas, ni da zapjevamo neku plačljivu pjesmu Sem Smita koja se otužno vuče u pozadini i stvara nam savršen štimung za nadolazeća pitanja koja već predugo vise u vazduhu, ali se ne postavljaju jer je ćutnja zavladala, a ćutimo ne od stegnutih nepca zbog loše berbe koju pijemo iz skupih časa, ne od opijenosti nego od nijemosti, one nijemosti koja ti otupi um, jezik, srce i mozak.

Tjeramo se da progovorimo u ovom kraju koji vodi ka beznađu, ali riječi nikako da se skotrljaju niz usne, pune se pepeljare opušcima, a pune nam se i grla riječima, guše nas neizrečena pitanja zaspala u nama pa ih sad od tišine probuđene iz naših dubina protjeravaju tuge koje smo potiskivali. A svaka potisnuta tuga u nama koju učahurimo u duši kad sazri ne izleže prelijepog šarenog leptira nego kondore straha koji ti svojim krilima slome sve u tebi prije nego što nađu put da pobjegnu iz tebe, a u svom bijegu sa sobom povedu sva prećutana stanja, sva nezadovoljstva i nesigurnosti i obično tada lavine satkane od riječi krenu.

–Gdje je ljubav? pita me.

-Koja ljubav? odgovaram rezignirano na granici malodušnosti.

–Ona naša?

-Imali smo mi u ovom ludilu od emocija mnogo vrsta ljubavi, na koju tačno misliš? Partnersku? Prijateljsku? Onu osnovnu humanističku prema čovjeku?

–Mislim na partnersku, gdje je nestala?

-Tamo negdje u krevetu, kad smo počeli da okrećemo leđa jedno drugom, kad smo umjesto poljubaca počeli da mrmljamo laku noć, a umjesto dobrog jutra da ćutimo i ispijamo kafe.

Nestala je kada smo počeli da gledamo odvojeno filmove i da se ne smijemo istim stvarima.

Nestala je onda kad smo prestali da pamtimo datume i godišnjice.

Nestala je kad smo krenuli da se divimo različitim pojavama, a da jedno drugo ne upoznajemo sa istima.

Nestala je kad smo se zasitili jedno drugog, a postali gladni stranaca.

Ljubav je nestala kad su nam noći postale kazne, a svitanja i bijegovi iz kreveta spasenja.

–Dakle noći su krive, preko noći je sve nestalo?

-Ne, glupo moje, ništa se preko noći ne gasi i ne umire sem života ljudskog, pa tako ni mi. Gasili smo se sporo i umirali polako dan pod dan, riječ po riječ, neizgovorenu, svaki dodir leđa o leđa ubijao je dodir lica o lice, svaka tišina govorila je više od riječi.

–Kako to tišine mogu da pričaju?

-O pričaju i te kako, mnogo živopisnje I glasnije od svake riječi jer one ne koriste usne, zube i jezik kojim će da ispalacaju gomilu samoglasnika i suglasnika povezanih u lingvističke forme kojima će da kažu šta im je na umu, tišine koriste skretanje glave da kažu najbitnije, tišane koriste oči da kažu šta je duša u svojih 21 gram nataložila. Svako tvoje neizvijanje leđa prilikom mog prodiranja u tebe koje se nije završilo vriskom i pogledom u oči bio je korak ka kraju ljubavi. Jer oči nisu samo ogledalo duše, oči i jesu  duša čovjeka, a duša koja svoje lice sakrije čim orgazmički sa nekim završi nije duša koja je uživala nego koja se pokajala.

–Znači i oči imaju veliku ulogu u prestanku naše ljubavi?

-O da, oči imaju najveću ulogu jer ja nisam jedan od onih koji se useljava u lobanje i grudne koševe, koji opsieda srce i misli, ja sam onaj koji se useljava, živi i umire u očima, a da do srca nije ni stigao, jer ne želim da se povlačim po tuđim krvavim mišićima ni u svoje ne zalazim, ja dođem i prođem kao tajfun, dok me gledaš i diviš mi se tu sam, kad me poželiš u sebi, u svojim grudima i misima već me nema, ne trebam ti ja ovako od nemira i lutanja skrojen. Ne želiš da tumačiš moje suštine, jer su moje životne filozofije paradoksi ljubavnih patologija, svaka moja čežnja je osuđena na propast a svaka moja želja je odavno ispunjena.

–Znači od tebe ništa ne smije da se očekuje?

-Naprotiv od mene očekuj svašta, ja sam parada ludila koja sa sobom vuče stotine raznobojnih helijumskih balona I ciganskih svirača, ja sam haos i buka, ja sam sav nemir ovog svijeta koji može da stane u jednog čovjeka, ja sam sve ono što drugi žele da budu, a nemaju hrabrosti, u meni naizmjenično kipte bjesovi i hlade se tuge, od svitanja do sumraka hiljadu sreća u meni umre i oživi, mojim kostima i mesom hrane se i goste bipolarnosti, ja sam pajac bez crvenog nosa koji je ostao zaboravljen u nekom od mojih bijegova od svega normalnog i stvarnog na nekom noćnom stočiću kod nekog mnogo manje razumljivog nego što si ti.

–Šta ja da radim sa tom tvojoj paradom?

-Veseli se i uživaj, cirkusi su tu da zabave narod ne i da ostanu.

–A ako se i ja pridružim cirkusu da li bi onda mogli da budemo zajedno?

-Ne, glupo moje, nisu cirkusi za vas osjetljive i lomljive duhom, nemaš ti snage za iznova iste predstave, monologe, cirkuske tačke i razvlačenja po trapezu života, umoriće te svaki dan novi grad i nova lica. Nismo svi stvoreni za lutanja, ti si od one vrste koja je stvorena za ostajanja i to je ok. U ostajanjima nema ništa ružno, ostajanja su lijepa kad imaš sa kim i gdje da pustiš korijene, a lutanja su za nas raskalašne duhom, razbijene životom i slomljene srcem. Lutanja su za nas oštećene i pijane od bola. Ti, ostani molim te, nema u tebi ni dovoljno oštećenja ni dovoljno oduševljenja za ovako nešto.

–Znači ovo je kraj nas?

-Ne vjerujem u krajeve, svaki kraj je početak nečeg novog. Sa krajevima ti je isto kao i sa ljepotom, on je u oku posmatrača, za mene je počeo odavno, za tebe tek sad kad sam ti ga pokazao.

–Jesmo se bar voljeli?

-Jesmo, i te kako, ne organizuju se predstave svakom i ne pokazuju se oštećenja duše i naprsline duha onima koje ne voliš.

–Pa zašto se onda rastajemo?

-Zato što ljubav nekad nije dovoljna, možda nekim normalnim ljudima koji žele da vole i budu voljeni, koji žele da cijene i budu cjenjeni, koji u sigurnost hrle kao u majčinu utrobu i samo se tako osjećaju sigurno. Meni ljubav nikad nije bila dovoljna, mene sva ta iznova ponovljena volim te kao obrazac neke naklonosti i emocije guše, meni uvijek treba nešto preko toga, meni trebaju pogledi od kojih se koža ježi i dodiri od kojih se tijelo trese, krv uzavri, srce poludi, a mozak zapliva u serotoninu. Oprosti mi glupo moje što nisam umio da budem noramlan i prosječan nego vascjeli vijek od života i strasti pijan, što me normalne stvari i ljudske dobrote nisu uzbuđivale, oprosti što nećemo imati neku kuću u kojoj ćemo ostariti, gledati se preko naočara i dopunjavati jedno drugom ukrštene riječi. Pogotovu mi oprosti što moja ludila nikad neće biti zadovoljna tvojim normalnostima jer ja ne želim život u kom se po opšte prihvaćenim pravilima normalnosti živi, ja želim ludila u kojima se ne živi nego se preživljava od danas do sutra, ja neću obična “volim te”, ja hoću vriskove Majakovskog kojima je izjavljivao ljubav Ljilji Brk dok je tijelo svoje Osipu davala, ja hoću prejaku riječ koja je ubila Miljkovića, ja hoću vođenja ljubavi u svitanje pored Save. Ja neću da se upoznajemo, ja hoću da se polupamo dušama, grudnim koševima i mislima dok ne postanemo jedan organizam koji diše istim plućima i kuca istim srcem. Ne, ja ne želim ljubav gdje jedno od nas dvoje jednog dana neće postojati, ja želim savršen hibrid nas koji zajedno živi i zajedno umire.

Ja ne umijem te ljubavi u dvoje gdje ruke služe da se drže u rukama, ja umijem samo one gdje ruke služe da se istražujemo po tijelima. Zamisli samo to bacanje vremena na držanje za ruke kad možeš da držiš grudi, bokove, opipavaš mišiće i vilice uz vilice pred poljubac.

–Ako si me volio zašto mi to nikad nisi radio?

–Zato što to za tebe ne bi bila ljubav kakvu očekuješ od mene, a to je opet ljubav sa moje strane za tebe.

–Ali mogu da probam da se prilagodim tome za tebe?

–Ne možeš to da znaš!

-Mogu, jer znam tebe. Koliko ljudi toliko i ćudi, koliko ćudi toliko i načina izražavanja ljubavi, tvoja ljubav je nježna i senzualna, moja je strastvena i životinjska.

–Šta to znači?

–To znači da nismo svi isti i da ono što je tebi ljubav meni je samo predigra, to znači da ti voliš da te osvajaju lijepim manirima, ja volim da osvajam životinjskim instinktima.

–Dakle ti si samo predator koji uzima šta mu je i kad mu je potrebno, jer ne umiješ da voliš već se samo predaješ strasti.

-Ne, glupo moje, griješiš, voljeti je uzvišeno, a da bi se voljelo nekima je od nas mnogo teško, mnogo strasti u nama mora da se probudi i uspava, mnogo čežnji da se odživi i upokoji da bi se ljubav rodila, jer prosta ti je to priča: neko voli, odvoli, raskine i nastavi, a neko ćuti, bira i traži pa makar i godinama dok ne nađe, al’ kad nađe onda je siguran da je to ono pravo, za koje se cijeli svijet i kosmos urotio da pošalje baš u tom trenutku jer neki ljudi dođu da te nikad ne prođu.