– E, upoznao sam tu jednu djevojku i nećeš vjerovati, normalna je.
– A da li je tebi ovo normalno? – upitala sam okupirana vlastitim mislima.
– Ne razumijem. Šta to?
– Ovo. Mi. Ovaj naš odnos. Kad bi me neko pitao šta si ti meni, nisam sigurna da li bih znala šta da mu odgovorim.
– Daj, ne lupaj. Pa drugari smo.
– Naravno da smo drugari, ali drugari sa ne tako drugarskom prošlošću – dodala sam zamišljeno.
– Nije baš tako jednostavno.
– Ma nije ni komplikovano – razuvjeravao me.
– Nema tu mnogo filozofije. Ti si bila ta zbog koje je moj oklop napukao. Jednostavno je popustio pod silinom tvog udarca. A udarila si u pravo vrijeme i na pravo mjesto. I uvijek ću ti biti zahvalan na tome, to znaš. Rasporila si me, a sad druge neka traže ima li šta unutra. Ako je išta i ostalo – dodao je, a vragolasti osmijeh zaigrao mu je na krajevima usana.
– Ne lupaj sad ti! Naravno da je ostalo. Da se ne batrgaš toliko, možda bi neka nešto i našla! – dodala sam podrugljivo.
– Ova je obećala da će pomoći, pa vidjećemo – odgovorio je namignuvši mi.
– Stvarno želim da joj pođe za rukom ono što nije drugima, pa ni meni – rekla sam ustavši i otišla do prozora.

Zaslijepljena i zanesena svjetlima grada koji se prostirao pod nama, počela sam da misli pretvaram u riječi.
– Znaš, ti si na neki način moj Henry, a ja tvoja Anais. Bio si katalizator jedne od većih promjena koja se odigrala u unutrašnjosti mog bića, i obrnuto. I hvala ti na tome. Zapravo, kad malo bolje razmislim, mislim da si postao jedan od mojih neiscrpnih izvora inspiracije. Pa, čestitam ti na tome! – rekla sam pruživši mu ruku, na šta se nasmijao i odmahnuo glavom negodojući.
– Pisaću o tebi, o nama. Ti ćeš biti moj bijeg od stvarnosti, kad stvarnost postane nepodnošljiva – ono skriveno, sigurno mjesto, na kom je sve moguće. I moje, samo moje. Ljubomorno ću da te čuvam, da znaš. Ti čak i ne moraš da budeš tu; nije mi važno gdje ćeš biti, ni s kim, stvarno. Jer vidiš, nije meni toliko potrebno tvoje prisustvo, koliko ta misao o tebi.
– Eto vidiš, jesam ti rekao da nije komplikovano! I kako si samo lijepo to sročila! Pametnica moja! – rekao je razbarušivši mi kosu i zadirkujući me.
– Ide tebi to pisanje, mala. Imaš dara, samo ne pišeš – dodao je prijekorno.
– Kad si posljednji put napisala nešto?
– Dobro de, dosta priče! Daj vam’ to pivo i pusti taj film, neće se sam pogledati!

Autorica: Tanja Spasojević Simeunović (Blacksheep.rs)

 

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!