Tjerala si sebe da vjeruješ kako si dovoljno odrasla, da shvataš taj čudnovati život i ovaj zanimljivi svijet koji te okružuje. Svijet bi tek trebalo da upoznaš, a život… Život se ne svodi na formule sa kojima si vodila borbu pred usmeni iz matemtike, ni na one silne definicije koje si učila u školi. Život se stvarno živi. Živi se i u onim bolnim momentima koji će ti jednog dana sigurno biti smiješni. Nisi mi vjerovala, i tada su ti svi tvoji problemi djelovali veliko i nerješivo, veći od tebe same…
Ima ono nešto što ti šapuće, što tek dolazi i može pouzdano šapatima da ti tvrdi…
Čeka te sreća, udebljala se tih nekoliko kilograma za koje misliš da ti nedostaju ili ne. Odbili tvoje projekte ili ne. Čeka te, stvarno te čeka sreća, bila sa tim momkom ili ne. Ufrćkala ili izravnala kosu…Obećavam ti bićeš srećna.
I stvarno ti kažem, treba da znaš…
Onog trenutka kada sve te “važnije” stvari prođu, nedostajaće ti oni “nevažni ljudi” I malo će da boli, ali i to će prestati.
Kada sve potisnute riječi, suze i životna nadanja nađu svoj put i krenu od tebe biće ti jasno, ti si i ono što ćutiš. Prihvati! Nisu važne godine, važna su djela, stvarno jesu.
Nisu sve istine bile istine i nisu svi zagrljaji bili zagrljaji.
Ne veži za srce sve što dotakneš, kada se pocijepa tvoja omiljena haljina nemoj da žališ, imaćeš novu omiljenu haljinu, vrlo brzo.
Nemoj precrtati osmijeh zbog svega što ne ide, što se izmakne i ode.
Svi ti planovi i maštanja koje si napravila nesvjesno ili podsvjesno, da ćeš do svoje dvadeset i treće biti vjerena, razmišljati o djeci, uveliko kuckati diplomski jer ti sve i uvijek stižeš na vrijeme, da ćeš imati žutu kuhinju i zelene stolice, čak i one šarene tapete i vesele zavjese…biće na čekanju…. U toj dvadeset i trećoj nećeš biti vjerena, nećeš planirati bebu, malo ćeš odugovlačiti taj diplomski, živjećeš sa svojima, planiraćeš neke odlaske, predomišljati se u vezi sa njima i brojati kofere za preseljenje.. . Tapete i stolice….Nećeš se ni sjetiti.
Imaćeš više, imaćeš svoju sebe. To neće moći da promijeni ni jedan jedini plan. Ništa od onih klinačkih vrzmanja po glavi neće da se važi. I dalje ćeš imati svoje snove, i jačinu da ih ostvariš… Sretaćeš svoje lice na televizijskim ekranima, uživaćeš u novim poznanstvima i sa novim ljudima. Vjeruj mi da hoćeš.
Znam da mi baš i ne vjeruješ previše sada, i imaš pravo, nemoj uopšte da me slušaš, ne slušam ni ja tebe, ko zna šta bi bilo da smo se slušale ona ti i ova ja.
Autorica: Jelena Vujinović (Framing)
