Milju sam upoznala prije par godina. Oličenje prave Hercegovke, čvrsta i stabilna, ponosita i lijepa. Rekla sam joj odmah da volim Hercegovinu i zašto je volim. Međutim, u njenom pogledu našla sam nešto, jedan detalj, vjerovatno teško vidljiv drugima. Pogled kakav viđam kod mojih bliskih hercegovačkih rođaka, nešto duboko, neka riznica emocija, neka rijetka pronicljivost. Možda pogled za koji i sama vjerujem da imam. A znam ko ga je imao. Spasa, moja prerano preminula tetka, koja je bila ljubimica svih u porodici. Baš kao i Milja, žena izuzetne ljepote i neizrecive emocije.

I Milja je zavoljela moje priče i počela da mi se javlja, da govori kako su divne i kako uživa dok čita. Baš zbog te pronicljivosti, shvatila je Milja da ja volim kad mi se daju neke koordinate, neke smjernice i rekla je: „Napiši priču o tome kako ste u djetinjstvu slavili Vaskrs/Uskrs.“

„Napisala bih, al’ vjeruj, nemam nešto posebno o tome, prosto nismo slavili!

„Imaš rok 50 dana“, reče mi Milja!

Dakle, ja sam dijete socijalizma. Rijetko ko je slavio neke vjerske praznike u mom tadašnjem mikrokosmosu. Bazbroj puta sam učestvovala u TV programima svih loklanih televizija, gdje me pitaju: „Pričaj nam Sanja kako se nekada u tvojoj porodici obilježavao, eto, neki vjerski praznik?“ I uvijek se osjećam nekako krnje, nekako zakinuto, jer prosto, nije se obilježavao. Kako god okrenem, htjela bih od toga napraviti neku liriku, neku romansu, ali jednostavno, nje nije bilo.

Pamtim samo jedan jedini detalj:

Kuća mojih bake i djeda se graničila sa kućom teta Mare i čika Franje, koji su bili katolici i koji jesu obilježavali vjerske praznike. Naše kuće su gledale na glavnu ulicu sa koje se ulazilo u dvorišta. Ono što sam najviše voljela i što je odraz duha tog vremena, za koje mi svi tvrde da nekako predobro opisujem, jeste mala bočna kapija, koja je povezivala naše kuće. Dakle, mala kapija, kroz koju smo prolazili samo mi, jedni drugima i koja je služila da se onim drugima dobaci  zdjela ili tanjir sa vrućom pitom, kolačima, zrelim šljivama, nekim tadašnjim delicijama, kako su ih jedni pravili, tako bi onim drugima davali njihov dio. Uzimali smo jedni od drugih ono što zafali, prašak za pecivo, veliki čekić, žar, ako bi se ugasila vatra… Ono što zauvijek pamtim jeste izuzetno poštovanje koje smo imali jedni prema drugima. To poštovanje graničilo se sa nekom svetošću. Dakle, nikada jedni drugima nismo rekli niti učinili najmanju lošu sitnicu, uvažavali smo se i dijelili zajedniče uspjehe, uživali u njima kao u ličnim. Kada je njihova kćerka diplomirala na medicinskom fakultetu, to je bio veliki događaj za sve nas. Moja mama je s ponosom svima pričala kako je naša prva komšinica ljekar i često davala savjete ostalima u komšiliku: „Ugledaj se na Ružicu.

No da se vratim na Uskrs. Pošto je katolički Uskrs, u najmanju ruku, uvijek prije pravoslavnog, tako je svakog  Uskrsa teta Mara čekala mene na toj maloj kapijici držeći u ruci šarena jaja. Ta jaja zauvjek su ostala prva asocijacija na slavlje, Uskrs, proljeće, behar u našim dvorištima i komšijsko poštovanje jako kao stijena. Ja sam se radovala Uskrsu, i osmijesima koje smo teta Mara i ja razmjenjivale tad. Ona je imala taj osmijeh, taj topli pogled, koji je imala moja tetka Spasa i koji sam kasnije uhvatila u Miljinim očima.  Desetak mojih prvih godina je trajalo to s jajima, sve dok jednog Uskrsa nije bilo teta Mare na našoj kapijici. Ja sam neutješno plakala, kao i svaki put kasnije u životu kad osjetim da me zaboravio, ili preskočio neko, ko po mojim mjerilima to nikada ne bi smio. Mama je govorila: „Ma pusti, nema veze, sad ćemo i mi bojiti jaja“, no mene to nije tješilo. Vjerujem da je neko od mojiih kroz kapijicu dojavio teta Mari, jer se pojavila kasnije, noseći jaja, izvinjavajući se, držeći me u krilu, govoreći da je slučajno imala neke druge obaveze, al’ da bi došla sigurno, itd.

Nikada poslije nije prošao ni jedan Uskrs, a da se nisam sjetila toga.

Par mjeseci kasnije u našoj kući su se hvatali za glave, trčali, prelazili kroz kapiju, grcali: „Umrla je Mara“. Za nas, bio je to gubitak bliskog člana porodice. Teta Mara je bila žena u punoj snazi, četrdesetih godina, za sve nas potpuno neprežaljena. U vrijeme Uskrsa je već bila bolesna, ali je to skrivala i vjerovala da će proći. Zato me zaboravila. Čika Franjo je nedugo zatim doveo drugu ženu. I to mu nikada niko nije oprostio. Potpuno nerealno, neracionalno od strane svih nas, ispostaviće se kasnije da je s drugom ženom imao čak duži bračni staž nego s Marom (što ti je život!) i da su skupa dočekali duboku starost, ispomažući se i njegujući. Ta druga žena se trudila, donosila šarena jaja, pravila kolače, prenosila preko naše kapijice, ali nekako njoj nikada nismo ukazali to povjerenje. Prosto iz emocija. Vremenom je kapijica zarasla u travu.

A moj tata je volio jako svoju sestru Spasu, mlađu od njega dobrih 15 godina. Valjda zbog te razlike u godinama i Spasinog predivnog osmijeha, na nju je bio slab i sve što voli mjerio po njoj. Kada sam ja, kao njegovo jedino dijete, ušla pod kožu krutog hercegovca, tepao mi je da sam ja ista kao njegova Spasa, da na nju ličim i da ću biti super kao i ona i ko god bi ga ikada pitao: „Na koga liči Sanja“, k’o iz topa bi odgovarao: „Na Spasu, moju sestru, ona živi u Hercegovini!Pa gdje bi drugo živjela, nego tamo gdje su najljepše žene. Žene rijetke ljepote, kao Milja. Spasa je bila ljepotica, pa je tata, vjerujem, želio da se ta njena ljepota nekako ponovi na meni, da se nakalemi.

Ja sam voljela svoju tetku Spasu i sve njeno. Pošto su svi govorili da ličimo, ja sam uvijek pažljivo zagledala njeno lice i tražila sebe. Osim u vedrini duha, stalnoj energičnosti i očima, nisam nikada našla previše sličnosti. Voljela sam sve njeno, osim ime. Baš kako Nena, koja me čuvala i koju sam kroz ove priče učinila živom i slavnom, volim da se djeci daju neka lijepa imena. Baš kako je Nena uvijek govorila da je Alma puno ljepše od Sanja. I pitah moju drugu baku, tatinu mamu: „Što si joj dala ime Spasenija, kakvo je to ime?

A ona kaže: „Ma nije se ni meni sviđalo, ja sam htjela da se zove Danica, al’ onda me Anđa zaklela da joj dam Spasa.“

Kako zaklela, šta to znači?“

„Srećom me zaklela“, rekla: „Sreće ti tvoje nek’ se zove Spasenija!“

Ja sam se uvijek poslije plašila da će me neko zakleti srećom da uradim nešto preko svoje volje. Sa srećom se nije igrati, uvijerila sam se sto puta. A kasnije, postade Spasa ljepotica, pa samim tim i ime.

Tata se radovao da ide u Hercegovinu zbog raznih stvari, ali posebno da bude sa Spasom, radovao se kad je rađala sinove, jer je podrazumijevao da samo posebne žene rađaju mušku djecu.

Kao što rekoh na početku, slabo smo mi slavili vjerske praznike. Osim jednog. Kad bi osvanuo Đurđevdan mi smo ga doživljavali veličanstveno, tiho, svečano, uzvišeno. Đurđevdan se posebno izgovarao, ostavili bi sve što je važno bilo do juče, tata bi zapalio svijeću i meni govorio: „Danas je Đurđevdan, moja slava, slava svih mojih.“ Tata bi cijeli dan pričao o Hercegovini i svojim rođacima, te kako Spasa na Đurđevdan ustaje rano da se umije cvijetnom vodicom. Taj dan bi pravili svečana jela i svečano se oblačili. I to je bilo sve.

A najčešće u stvari tata bi odlazio Hercegovinu za Đurđevdan, da bude sa svojima.

Moja tetka je, kao i teta Mara, umrla mlada i preko noći. Baš kao što ovakve gorštakinje umiru, koje nose previše energije, koje gaze kroz život s osmijehom i ne priznaju poraz, koje padaju, ustaju, ponovo se rađaju i čiji pogled i osmijeh nalaziš na nekim drugim posebnim licima.

Prošle su godine, rijetko smo se viđali i nastao je tajac kad sam jednom naglo ušla u prostoriju u kojoj je bilo puno mojih hercegovačkih rođaka.

Što ste zaćutali, šta je bilo?“, pitala sam začuđeno.

Gledali su me nekako u nevjerici: „Kao da uđe pokojna Spasa“, promrmljaše.

„Ista, ista“, čula sam kako se došaptavaju rodice. S

hvatila sam šta vide, neki trag, neki detalj, nešto u hitroj kretnji, u zvonkom smijehu. Vide ono što žele, u šta ih je moj tata davno ubijedio. Ubijedio ih da sve što vole mora da liči na Spasu. A ono što voliš samim tim je i lijepo.

Danas je osvanuo još jedan Đurđevdan i ja sam kao i svakog: svečano tužna, ali dostojanstvena.

Ja sam udajom stekla nove zaštitnike, a moji rođaci Đurđevdan slave značajno obilnije nego mi nekada. Ja ću u scenskoj tišini, dok osjećam kako mi se steže grlo, baš kao moj tata nekada zapaliti svijeću i svojoj djeci reći: „Danas je Đurđevdan, za mene poseban dan.

I reče jedan moj rođak: „Jesi li primijetila da je naš svetac bolji od ostalih!

„Kako to misliš“, pitam.

Pa fino, mlad, zgodan, vitez na konju, ubija aždaju, bori se za opšte dobro.“

Prošlog ljeta sam nakon više godina vidjela Gorana, tetkinog sina. Mislila sam da li ću ga prepoznati, sve dok nisam ugledala te oči, taj pogled kojim su me gledali i tetka i moj tata i svi moji Hercegovci, koji proleti nekad kroz oči dragih ljudi. Pogled pun Đurđevdana. Pogled boje Miljinih očiju.

Molim te Sveti Đorđe da na nebeskim livadama svojim moćnim mačem zaštitiš duše mog tate, tetaka i ostalih naših koji te slave. Zauvijek mladi naš viteže.

Autorica: Sanja Hajdukov (erazmo.ba)

 

Komentari

Komentari