Najgore je što svi misle da ja to ne mogu.

Prvo je mama rekla da ja imam slabu krvnu sliku i ko god me nagovara na to, misleći na nenu naravno, treba da zna da ću ja odmah još prije podne pasti u nesvijest i završiti na infuziji. Tetka je rekla da ona to svojoj djeci ne da i da to i nije za djecu. Slušala je kad je neka žena pričala na stanici, i to žena čiji djever je hodža, da kaže da se može biti musliman, a ne postiti i da je naročito preporučljivo da ženska djeca ne poste. Zaboravila je zbog čega, ali nešto za zdravlje je vezano. Djed je pušio i šutio kao i obično kao da ga tema uopšte ne zanima.

Pred mojim ocem ovo nismo ni spominjali jer je on bio član partije, pa je nena rekla da, ako on iznenada dođe, mi pričamo kako se u Hasanovice udala kćerka, pa pukla guma na autu i kad nisu svi izginuli idući sa vjenčanja. Ja joj i nisam baš bila zahvalna zbog toga jer sam potajno priželjkivala da se otac umiješa svojim autoritetom komuniste, jedinog u porodici i zabrani da postim barem ovaj Ramazan.

Koliko god da sam bila uvrijeđena zbog toga što su skoro svi bili protiv toga i govorili da ne mogu, ja sam i sama znala da ne mogu. Ali još tada, kao dijete od devet godina, bila sam buntovnik i radije bih otrpila ne znam kakvu kaznu nego prihvatila neminovnu istinu da nisam stvorena za sve i da za neke stvari jednostavno nisam sposobna. Stavila sam ruke na uši da ne slušam o strašnim stvarima koje je mama opisivala, a koje će mi se sigurno sutra desiti, ali čvrsto sam odlučila da ću ući u taj “mučenički” poduhvat nadajući se da će mi Bog pomoći da izbrišem tih stotinu grijeha koji se postom brišu, a za koje nisam tačno znala koji su. Možda bih, ako dobro razmislim mogla nabrojati dva ili tri i da onda mirno uđem u taj Džennet koji je nena opisivala kao najljepše mjesto na svijetu i u vasioni.

Odredila sam taj prvi dan Ramazana, jer su se svi složili u tome da djeca, svugdje u svijetu, mogu postiti samo jedan dan. Gladovati mogu, ja i onako ne volim da jedem.

Zašto sam toliko željela i kako sam došla do te čvrste odluke da postim taj dan, ne znam. Nikome nije bilo jasno šta me spopalo. Prešavši pogledom preko maminih ruku koje je isturila naprijed, skoro na sredinu stola za kojim smo sjedile, do neninog zadovoljnog osmijeha, samo na momenat sam pomislila da ni ja ne znam šta me to goni, ali da nema šanse da odustanem.

Sutradan ujutro, dok je napolju još uvijek bio mrkli mrak, mama me dodirom ruke, da ne probudi braću, pozvala na sehur. Skočila sam spremna kao da je podne jer, iskreno govoreći, nisam baš ni spavala. Cijelu noć sam se vrtila kao princeza na zrnu graška okrećući se i prevrćući.

Kad uđoh u kuhinju sve mi se dopade. Mama je prostrla stolnjak, bijeli damastni kao da nam gosti dolaze. Ispekla nam vruću pogaču, dobro, gulaš je bio od juče, ali kajmaka, sira… eh kako sam navalila. Najela sam se toliko kao da dva dana nisam jela i na kraju sam namazala krišku eurokremom. Popila sam čašu mlijeka i čašu vode nazor, jer tako treba. Onda je mama klanjala, a ja se pravila da i ja znam na sedžadi do nje. Legla sam i zaspala k’o beba, sa osmijehom na licu.

Ujutro sam se probudila prilično kasno, ali sretna i zadovoljna. Znam da mi niko neće vjerovati, ali čim sam ustala iz kreveta crijeva su mi počela krčati i zavijati kao da se ne sjećaju svega što sam jutros pojela. Nisam mogla vjerovati. Odmah me počela hvatati panika na samu pomisao koliko još ima do iftara. Nisam mogla shvatiti kako je to moguće. Inače me mama po pet puta zove da jedem, a ja ne mogu i izmišljam po nekoliko razloga zaredom da odgodim doručak pokušavajući da ga spojim sa ručkom, pa ću se za večeru nekako izvući odugovlačeći dok mami ne prekipi i ne kaže: „ Hajd’ dosta je, ostavi to!“

A vidi sad. Mama me ništa nije pitala, sigurno misleći da je još rano i nadajući se da mi pomaže moja dijagnoza djeteta bez apetita koje bezuspješno koristi, naizmjenično, neke gorke kapi, riblje ulje i najnoviji izum matičnu mliječ koju je ona direktno naručivala iz Zagreba, a koju sam ja po petnaest minuta trebala otapati ispod jezika.
Odmah sam shvatila da su moje nevolje, tačnije ne moje nego cijele udružene grupe odraslih u našoj porodici prestale i „da je sve kao rukom odnešeno“. Iznenada sam dobila apetit za poželjeti i sigurna sam bila da sam otkrila lijek za svoje stanje – Ramazan.

Sve u svemu, dan se nije micao s mjesta, kazaljke na satu su uporno stojale ili se tako sporo kretale da sam bila ubijeđena da kukavica, mala plastična ptičica koja se svakih sat vremena oglašavala piskavim zvukom „ku- ku“ nikada više neće pomoliti svoj kljun iz drvenog, rezbarenog sata na zidu. Kad me, napokon, mama opreznim glasom upitala jesam li gladna ja sam, sa paćeničkim izrazom na licu, odmahnula glavom jer glasa nisam mogla pustiti…

Slijedećih nekoliko sati vukla sam se po kući, bolno svjesna činjenice da nikog nije briga za mene i da moja žrtva nije dobila onoliko pažnje koliko zaslužuje. Oči su mi se same punile suzama na pomisao da su moja braća doručkovala i da u dvorištu trče za loptom dok ja sama u svojoj sobi patim sasvim sigurno toliko slaba da ću na kraju čuti zvuke sirene hitne pomoći pred kućom, ali bit će kasno da me i najbolji tim ljekara spasi. Onda će svima biti žao, ali šta im ja mogu, trebali su brinuti na vrijeme.

Na kraju sam ponovo zaspala. Sanjala sam pitu krompirušu sa suhim mesom i kompot od šljiva i krušaka. U snu je bilo skoro pa kao na javi samo što sam se na kraju ipak probudila. Mama je sjedila na mom krevetu i na oprezan način, kao da priča s nekim malim djetetom, zaboravljajući da sam ja napunila devet godina počela mi objašnjavati da djeca mogu ako žele uzeti da jedu kad isposte pola dana, ali moraju tačno da znaju kad je to ( a mama je znala), a onda nastaviti da poste do iftara. U prvom momentu sam joj povjerovala i pomisao da bih sad odmah mogla jesti, a onda post kako ona kaže „navezati“, učinila mi se kao spasonosno rješenje. Lice mi se ozarilo, a suze presušile i taman da pokleknem ugledah joj sjaj u oku i ja shvatih da ona samo želi da me spasi mogućih opasnih komplikacija po moje zdravlje koje sam već i sama zamišljala. Rasplakah se još više, sada već naglas i rekoh joj kako je važnije da se postane dženetlija nego da se jede neki bezvezni ručak i da ako hoće da mi bude lakše dopusti da obučem haljinu koju mi je tetka kupila u Njemačkoj, a koja je ostavljena u ormaru čekajući da je obučem za Bajram. Mati ne dade haljinu, ja se naljutih i opet legoh u krevet, pokrih se po glavi odlučna da neću progovoriti ni sa kim iz kuće više nikad kad već ne pokazuju ničim da im je stalo do mene.

Ponovo sam zaspala i kad sam se probudila obradovah se vidjevši da do iftara ima još samo tri sata. Pa dobro, nije malo, ali ručak je prošao i sad samo još da preživim do večeri. Izašla sam napolje da se igram, braća su i dalje neumorno trčala i dižući nesnosnu buku zabavljala se onime čime se mala djeca već zabavljaju. Ja sam kao starija i posebno ozbiljna, svjesna važnosti prvog dana Ramazana, za razliku od njih koji još nisu bili ni neni interesantni toliko da ih nauči bar po jednu suru, šetala nogu pred nogu onako kako sam vidjela da stariji rade u ozbiljnim situacijama.

Mama me dva puta zvala u kuću i kad bih došla, on bi me pitala boli li me stomak, jesam li žedna, vidim li crne tačke pred očima, savjetovala me da naglo ne ustajem i da budem u hladu. Odgovarala sam pokretima glave jer sam još bila ljuta na nju. Otac je davno došao s posla i sigurno nije znao da ja postim, tako da se nisam nadala da će zagalamiti i natjerati me da jedem. Braća su ušla u kuću na kupanje koje je za njih bilo obavezno i svakodnevno i mama bi uvijek, zajedno ih ubacivši u kadu naglas pitala nekoga, nisam nikad shvatila koga, kako je moguće da u po ljeta oni pronađu blato i dođu u kuću prljavi i umazani kao lutalice i besakućnici. Ja se kupam sama i taj dan sam to obavila kao ritual pokušavajući da imitiram uzimanje abdesta koje još nisam savladala jer nisam znala da će mi zatrebati tako brzo.

Onda je kapija zaškripala i na njoj su se pojavili djed i nena. Nena je nosila tepsiju pokrivenu kuhinjskom krpom i zasmijavši se upitala: „Ima li ovdje postača?“. E kad se nena smijala, cijelo tijelo joj se treslo, taj smijeh je uvijek bio zarazan i kao plimni val se prenosio na ostale prisutne pa sam se i ja zasmijala govoreći: „Imamo moja mama i ja! “.

Ušla sam u kuću za djedom i nenom, a sofra je već čekala spremna i bogata. Za stolom su svi sjedili, ja sam dobila počasno mjesto i kao gost sam se osjećala, otac me gledao sa ponosom u oku i meni postade jasno da je i on znao za moj pothvat i prešutno podržavao moju želju da počnem odrastanje. Gledala sam u televizor, djed je gledao u sat na lancu koji je izvadio iz džepa na prsluku i lagano kimnuvši glavom podigao je ruke kao da nešto uči. Ja sam podigla ruke za njim. Nena, mama i moj otac komunista su uradili isto. Kad je djed uzeo čašu vode sa stola, ja sam odahnula. Uobičajeno je bilo da zajednički obrok nikad nismo započinjali dok djed ne uzme prvi zalogaj, a tada mi se to učinilo zaista važno i izgledalo mi je kao ceremonija koja drugačije ne bi mogla ni izgledati.

Na kraju, bila sam sretna i zadovoljna, sita i važna i tim prvim danom Ramazana položila sam ispit izdržljivosti i , što je još važnije, učinila prvi korak u prihvatanju svog identiteta.

Autorica: Senada Šahović

Komentari

Komentari