Mislim da se sasvim slučajno potrefilo da je rat napravio tu prekretnicu i u 90% domaćinstava ukinuo pojam sirova kafa, a ručni mlin pretvorio u suvenir. Ne mogu se ni sjetiti kada sam zadnji put u nekom haustoru, ili pored zgrade, osjetila miris prženja kafe. Moja djeca čak ne znaju kako izgleda sirova kafa, a kamoli kako je nekada izgledao proces prženja kafe u balkanskim domaćinstvima. Al’ od malena znaju za pojam šiš, samo što se nikada nije dalo da tu spravu vide i uživo.  A moja baka je priznavala kafu jedino onu koja je pržena u šišu. I to ne bilo kojem šišu, nego samo onom koji smo svake godine kupovali kod Muje u Pazariću. A kako smo dolazili tamo, e pa to je za strpljive.

Naime, moj tata nije volio more. Mama je to prevazišla na način da smo u odmaralište Elektroprivrede u Makarsku ili Bašku Vodu išle sa bakom. No, išla je sa nama i tetka, ali je koristila samo prevoz do Drvenika.

Već u maju mama bi počela da se priprema za ovaj julski poduhvat. Prvo bi kupila razne šarene i lepršave materijale i šila nam haljine, plažne, večernje, pa šila pripadajuće torbe za plažu, na šešire dodavala ruže od istog materijala od kojeg je torba. Mi smo bile potpuno usklađene sa modnim trendovima, jer je mama šila sve po Burdi i kad se obučemo, pa svežemo mašne, pa ogrnemo marame, pa zamahnemo karnerima, izgledale smo, kako je mama voljela da kaže: „Kao iz kataloga!

Naredni korak je bio da se ona i baka sređuju, farbaju kose, prave frizure, a mama bi baki prijetila da na more smije da ponese samo gotivne stvari i da ni slučajno ne nosi kojekakve štrikane prsluke, a pogotovo trougli vuneni šal, kojim se ova inače ogrtala kad krene nešto da uradi oko kuće.  Prethodno bi tata našeg Stojadina (Zastavu 101 De Luxe) predao komšiji Enveru, da pregleda kočnice, natoči ulje, dotegne koješta i mi bi bile spremne za polazak.  Uveče bi mama dugo ugovarala tajming s bakom, govorila kako rano dolazimo po nju, ali da ni slučajno neće da se ponovi situacija od prošle godine, kada je baka ponijela previše stvari, uključujući pečeno pile, rakiju, veliki domaći okrugli hljeb, itd.

– „Sve imamo tamo, ništa da nisi nosila, je l’ dogovoreno?

Kasnije s tetkom, koja se priključuje u Sarajevu: „Sofija, nemoj da se desi isto kao prošle godine, u kola ne može ništa stati, nemoj da te sutra zateknem sa onim stvarima!!

I mi bi krenule rano, mama holivudski skockana, prvo ka Miladijama, po baku, koja je čekala ispred kuće okružena torbama, kesama, zavežljajima. Mama bi sluđeno izlazila iz auta, otimala se s bakom, pola toga vraćala u kuću, govorila: „Rekla sam ti. Rakija ne može, vraćaj u kuću. I šta si zavezala taj šal oko struka, rekla sam ti da to ne može na more!“ Baka bi uvijek izvela istu predstavu, kako je bole leđa i kako su i rakija i šal za obloge.  Međutim, nikako ne mogu da razjasnim sebi zašto su u vrijeme mog djetinjstva čepovi bili tako deficitarni? Naime, postojale su samo staklene flaše, čiji bi se originalni čep uvijek nekako gubio i flaše su se nečim improvizovanim zatvarale, a u slučaju moje bake je to uvijek bio komad kukuruznog klipa, onaj tanki donji dio, koji bi ona umotavala u komad gaze ili neke druge kripce i time zapušavala flašu, što naravno nije držalo, pa se uvijek sadržaj prosipao već na prvom kilometru.

Tako da je stres počinjao već u pet ujutro, kada bi obje ljutito sjele u kola i krenuli bismo. Ne bismo izašli ni iz Tuzle, mama bi namirisala da se rakija trucka i curi. „Ne daj Bože da nas zaustavi milicija, kako da objasnim da ne pijem ja?“ Rijetke su bile žene vozači u to vrijeme, pa su za nama svi zviždali i nešto domahivali, posebno kamiondžije. Mamu bi nerviralo i to, a posebno što je baka dijelila vozačke savjete. „Samo polako vozi, ne pretiči nikoga, samo one koji stoje!“

I tako bi došle do Sarajeva, gdje bi nas na Stupu čekala tetka. Tetka je imala svoju kuću na moru, usljed čega je uvijek imala potrebu da preveze neke kabaste stvari i dijelove namještaja, od čega je mama ludila i za šta joj je uvijek prethodno iznuđivala obećanja da se neće ponoviti. No, tetka bi sve obećala i na Stupu nas čekala sa tri torbe i bojlerom od 80 litara. Mama bi ljutito izlazila iz kola, otvarala gepek, govorila kako ne može da stane i kako će sad sve da pobaca i kako niko nema razumijevanja za nju koja vozi i koje ne želi da pretrpava kola, no tetka bi to sve nagurala u gepek i na zadnje sjedište, na kome više nije ostajalo mjesta za nju i mene.

Prignječićeš mi dijete“, mama je jedva otvarala usta od bijesa, dok je tetka to sve dočekivala s osmijehom i govorila: „Ma hajd’ bona, vozi, stići ćemo, ne brini ništa“. I tek bi tada, na ulasku u kola, mama primijetila i viknula: „Sofija, ma što to šepaš?“ Naime, nikada nisam vidjela tetku, a da  je nešto nije boljelo, zbog čega je uvijek imala neke obloge, zamotanu nogu, ruku, savijena u kukovima, uvijek ju je neka promaja hvatala, uvijek se negdje udarila penjući se na skele, na tavane, uvijek u nekim građevinskim poduhvatima, uvijek nešto na silu i nazor. I tetka je na nozi imala rakijsku oblogu. Za mamu, to je već bilo previše!

I tako bismo krenuli put Mostara, nas četiri, kao ženski Topalovići, a bilo je to u vrijeme kada su preko Bradine i Ivan Sedla bile samo dvije trake i kad su se auta pregrijavala, svjećice mastile, gume pucale… Mama je govorila kako Stojadin jedva ide, a nije ni čudo kad je pod tolikim teretom, kako nema šanse da pređemo Ivan. A svake godine smo prešli bez problema i mama bi uvijek rekla: to je samo zato što je Stojadin De Luxe i što je to specijalna serija, koju je ona imala sreće da kupi, i kako je baš naš Stojadin vraćen s izvoza, inače takav kvalitet nije pravljen za domaće tržište. Zanimjivo je da je bila presretna s tim rješenjem ne pitavši se nikada što je vraćen. Biće da nama lokalnima uopšte nije smetalo što se nije moglo ubaciti u prvu brzinu, makar iz tri pokušaja.  Zanimljivo je stvarno da nas Stojadin nikada nije izdao.

A Beri mi je pričao da su oni u to vrijeme imali Moskviča, koji je važio za razjarenog bika, ali koji je na Ivanu uvijek izdisao, te kako su on, mama i sestra redovno išli pješke pored auta, dok je tata vozio na uzbrdicama i prevojima, a par puta je situacija bila takva da su i kofere nosili u rukama.  I onda bi njegov tata popravljao i štelovao nešto na Moskviču, sve do kraja ljetovanja. Kaže Beri: „Tatu nikada nismo viđali na plaži, redovno bi mu pocrnila samo stopala i potkoljenice, jer je svih 15 dana preležao ispod auta popravljajući.“ Beri kaže da je Moskvič bio s nekom greškom, koju njegov tata nije htio da prizna, a da se greška ogledala u tome da se iz druge u treću brzinu moralo „prešaltavati“ s dvije ruke, te da je njegov tata dobijao upalu mišića, dok dođu do Makarske. A Saša nam priča da su oni išli Fićom na more, mama, tata, on, brat i tetka! A na galeriji: šator, poljski kreveti, kamp sto i stolice. All inclusive. A svekrva, Sašina mama je uvijek govorila da je tih godina redovno na more išla s pretis loncem u krilu, punim nekog variva i plinskom bocom pod nogama. Kažu da su u kampu Uvala borova šištali pretisi pred šatorima, kao da se takmiče. I našli smo Fiću u gradu, Saša je djeci pričao ovu priču, oni su oblilazili, mjerkali Fiću i rekli: „Tata, to nije moguće!“ A i Srđan mi je pričao da su išli Stojadinom na more, tata, mama i njih petoro djece nazad, Srđan i četiri sestre. I kaže on: „Majku mu, sad ne mogu da objasnim, al’ nikad nam nije bilo tijesno!“

I tako, samo što bismo izašli iz Sarajeva i približavali se Pazariću, baka bi rekla: „E stani kod Muje da kupimo šiš.“ „Kakav sad ŠIŠ, idemo na more, nećemo tamo pržiti kafu,  tek smo krenule, kupićemo u povratku!“ No, tetka bi počela da objašnjava kako će se možda vratiti autobusom, pa kako će i baka možda s njom, te ako sad ne kupe, a kući se bez šiša ne vraća, pa nema govora i tako bismo kupili i šiševe i uputili se ka Ivan Sedlu.

I tako svake godine.

U Jablanici – „Stani da kupimo meso!

Mama bi došla sebi tek oko Metkovića. I tek tad bi prestala da im prigovara. Tu bi pile kafu i odmarale, malo smo šetale i onda čim krenemo, neka bi povikala: „Stani da kupimo breskve!“ I kupili bismo i jeli ih u kolima, a breskve su stvarno bile ukusne, no curile su i uslipavile bi nas, al’ već  nekako tad je bilo lakše, jer je more već mirisalo i sve bi se zaboravljalo. Tetku bismo istovarile u Drveniku i mi kretale put Makarske, rasterećene i vesele. Baka bi bila zadovoljna što je kupljen šiš i priznavala bi da se morao kupiti u polasku, jer se plašila da bi je mama u povratku nekako obmanula. Narednih 15 dana bismo bile primijećene po haljinama i torbama, vesele, razdragane. Baka se cjenkala za suvenire, maslinovo ulje i upoznavala se s pola plaže. Ustajala je ujutro rano i mljela kafu na ručni mlin, bez kojeg je naravno, ljetovanje bilo nezamislivo. Cijelu godinu prepričavale bismo morske doživljaje.

Kad se vozimo ka jugu, viknem glasno: „Stigli smo u Pazarić! Šta se kupuje ovdje?“ Moja djeca jednoglasno: „Šiš!“ Bez da imaju predstavu o tome kako to izgleda i funkcioniše. Objašnjavala sam im da je to jedna metalna posuda na štapu u kojoj se prži kafa na vatri i da ta zrna proizvode zvuk: ššššššš i da to ludo dobro miriše, te da se ta kafa, gotovo vrela, mljela i odmah tako pravila i pila. I stvarno, u pravu je bila moja baka, nikad više takvog ukusa.

Putujući prije par godina sa ženama iz raznih krajeva BiH na konferenciju u okviru Međureligijskog vijeća, prolazile smo kroz Pazarić i ispričala sam im ovu priču. U povratku su sve govorile: „Sanja, da kupimo šiš!“ Ja sam im kroz prozor autobusa pokazivala gdje je bila Mujina radnja. Doduše, možda je i sad. A kad sam počela da pišem priče, nekoliko tih žena mi se javilo i reklo: „Čekamo priču o šišu!

I evo, gledajući stvari s distance i poredeći s modernim terminima, mi smo u stvari putovale na more skupa i bila je to Izgradnja tima (Team building) – (kliknuti za novu priču), jer su nas povezivala ta putovanja, more, torbe, flaša začepljena kukuruznim klipom i šiš, kao nezaboravljeni detalj, koji živi kroz moju djecu i bezbroj puta ispričanu priču. Spavala sam, noću smo se vraćali iz Hercegovine, Irina je imala možda dvanaest godina kada me budila: „Mama, mama, Pazarić!

Pa što me budiš?“

„Pa ništa, onako, da kažemo šiš!“

A onda se pojavio autoput. I tako, nema više sirove kafe, ni ručnog mlina, ni put ne vodi kroz Pazarić, kafu sve češće razmućujem iz kesice, al’ šiš preživi kao sasvim imaginaran pojam da i dalje služi za učvršćivanje veza u timu. I kako objasniti ovozemaljskim mjerilima da je moglo petoro u Fiću sa sve šatorom i stolicama, da je moglo petoro djece nazad u Stojadina, a da sve to nije bilo neudobno i naporno?

Zato valjda što ljubav ne traži puno prostora. Ljubav hoće dobar tim.

Autorica: Sanja Hajdukov (erazmo.ba)

Komentari

Komentari

Nema više članaka