Vrištim iz sveg glasa.

et mi je godina i visim pored prozora „hajata“, u kojem na drvenoj sećiji pokrivenoj šiltetom sjedi nena. Nenin izraz lica koji vidim kroz staklo naglo prelazi iz  „razmišljam“ u „šokirana sam“kad me ugleda kako visim zakačena za ostatak odsječene grane jabuke „lederke“. Moj trogodišnji brat, zbog kojeg sam se i popela na jabuku, samo me gleda razrogačenih plavih očiju razumijevajući da sad sigurno neće dobiti jabuku s vrha stabla koju je prstićem pokazao, a ja klimnuvši glavom pošla da uberem.

To jutro, pošto mi je nena dala dimije koje je šnajderica sašila od ostatka materijala za njene „haljine“, za koje je nena smatrala da su izuzetno lijepe jer je matereijal za njih donio dajdža iz Njemačke, ja sam ih obukla i cijelo jutro trčeći u njima zaključila da mi se sviđaju kad se napušu kao balon, al’ mi se ne sviđaju kad mi se gume urežu u listove pa peče ko’ da sam se ožarila. Ako bih gume spustila nisko, sputavale su me, korak mi je bio kraći a ako bih podigla do ispod koljena žuljale su me… Nerješiv problem. Minus za dizajnera.

Nena je cijelo prije podne provela farbajući coklo kuće čađu iz šporeta razmućenom u vodi, a moj zadatak je bio da držim brata dalje od kante, što i nije bilo tako teško jer je on bio dijete mirno i poslušno i kad je nena završila posao i ušla u kuću da se odmori, a ja pokušala da nađem zanimaciju bar približno interesantnu kao trčanje niz brdo, on me iznenadi pokazujući slobodnu volju i inicijativu moleći me umilnim glasićem i pokazujući prstom da mu dohvatim jabuku sa vrha stabla koju je zapikirao.

E sad, brat je brat, mogla bih reći u svoju odbranu, ali ja u stvari još nisam znala ništa oko tih krvnih veza, bratske ljubavi i sestrinske požrtvovanosti… Jednostavno nisam imala pametnijeg posla i počeh se penjati na jabuku svjesna i zabrinuta zbog toga što se uvijek teže silazi.

I tako, ja se okliznuh, dimije me spasiše, nena viknu: „ Ahmo!“. Djed se stvori ispod stabla, ispruži svoje duge vretenaste ruke i skide me povukavši tako i platno na kojem sam visila i uz zvuk cijepanja nanese mu nepovratnu štetu. Spusti me tačno ispred nene koja je onako velika i zadihana izašla iz kuće. Nena podiže obrve, podiže glas i izgalami se na mene tek toliko da da oduška strahu od pomisli šta mi se moglo desiti. Nisam je baš slušala, ali sigurna sam da je bilo riječi o tome kako sam sva na oca i da nimalo nisam na njenu kćerku koja je sva svijetla i divna i mirna.

I stvarno, tamnokosa i tamnooka ja nisam imala šta da tražim u toj avliji u kojoj su svijetla put i kosa dominirale i u kojoj se boja očiju kretala  u rasponu od svijetlo do tamno plave. Moj brat, koji se uklapao u ambijent svojim arijevskim izgledom, a naročito kosom koja me podsjećala na „svilicu“ od pečenjka roska, izgledao je sretan ishodom akcije spašavanja, mada mislim da je bio sretniji zbog toga što se nena izgalamila na mene i on je opet zasjeo na tron najomiljenijeg djeteta u porodici s kojeg nikad nije sišao, vladajući suvereno, od svog rođenja pa sve do odrastanja.

Ja sam taj dan naučila nekoliko za život važnih stvari:

  1. Nema dobre voćke na niskim granama
  2. Ako se penješ visoko moraš imati odstupnicu odnosno nekog da te pripazi da se pri vjerovatnom padu ne razbiješ..

Malo sam nešto saznala i o tome da kad hoćeš da usrećiš nekoga ko je manji od tebe, dovoljno je samo da mu daš ono što on sam ne može dohvatiti.

Eto, tako sam nosila dimije samo jedan dan.

Autorica: Senada Šahović

 

 

 

Komentari

Komentari

Nema više članaka