Moj djed Ahmo, alarahmetejle, visok, tanak, hitlerovski brčići – ko danas da ga gledam. Malo pognut, valjda zbog visine da bi ljudima bio na istom nivou, nikad nije lagao, nikad nije psovao. Petkom u džamiju na džumu, a ko poznaje Tuzlu iz onog vremena, zna da onaj ko je živio u Moluhama morao je do prve džamije da se nahoda. Nije bilo džamije u Moluhama. Nije bilo džamije ni u Tušnju, ni u Miladijama…
Uputi se moj djed svakog petka do Šarene džamije u centru čašije, obučen u najbolje odijelo. Pod francuzicom čisto lice, poguren teškim radom u fabrici Soli ili kako rekoh saginjući se nižima od sebe. Nije lahko bilo u ono doba visoku insanu. Puno niskih ljudi valja sresti hodajući do džamije, sa svima se pitati, svima odgovoriti kad pitaju : “Kako si, kako u penziji, kud si poš'o Ahmo.. ”
A djed brzim hodom, ravnom cestom, kraj svoje fabrike još i brže, neće autobusom ko da neko hodočašće obavlja svaki put, a i uhar je i koji dinar da se uštedi. Penzija je dobra za skromnog insana, on i hanuma sami pa im puno i ne treba. Vrijedan je moj djed, pa zaradi i pored penzije. Kažu da u Moluhama niko nije znao okalemit voćku kao on. Naučio ga babo u Šibošnici k'o dijete, sve je znao, jedinac kod oca, oženio se kako priliči, lijepo živio dok četnici nisu potjerali u onom ratu. Onda u Tuzli, rodilo se još djece valjalo je raditi, težak posao za NK seljaka, al’ čista obraza.
A u džamiji, odmor za dušu, malo ljudi, al’ puno imana, pa djed kući ide uspravniji i polahko. Kad dođe kući nena čeka s kahvom, pa će pričati koga je vidio, ko je preselio, koga je pozn'o, al’ nije se javio – nije to njegovo da priča s velikim ljudima velike priče. On je samo mali čovjek slučajno izrastao u visokog, ponositog, možda od čistog zraka ili čiste vode rijeke Šibošnice, a možda i zbog čistog srca njegovih roditelja.
Ja sam čekala svakog petka pa djed kad ulazi u avliju rukom u unutrašnji džep od sakoa posegne svaki put isto govoreći: „Da mi nema šta u ovom džepu“ , pa izvadi lizalo il’ slane štapiće i džaba sve što dobijem kod kuće mojoj sreći nema kraja jer djed je mislio na mene, ja sam njemu važna k'o i on meni.
Nema više ni djeda ni nene. Avlija je sad nečija, kuća i dalje stoji, al’ nekako manja nego što se ja sjećam. Ja sam izrasla visoka, na djeda kažu, ali kao da primjećujem da se u zadnje vrijeme nekako poginjem prema naprijed, da li zbog godina ili čestog saginjanja ne znam.
Autorica: Senada Šahović
