Ako se ogolim ovdje neće mi biti bolje. Možda će neko nešto i doznati, čuti pa razmotriti, ali teško da će usvojiti. Svako uči na svojim greškama, nikako na tuđim.

Zato i dalje razmišljam hoću li… Ali nema veze, stavit ću pred vas, udarit ću pečat na priznanje.

Nek’ bude i zvanično: „Propustila sam život!“.

Prošao je pored mene na dva koraka, mogla sam ga dotaći vrhovima prstiju, neki put mi se i obratio, ali nisam razumjela, nisam govorila ni jedan jezik osim svog maternjeg, osim onog što me mati naučila. A mati me učila jeziku prostodušnosti, poslušnosti, servilnosti, samouslužne djelatnosti.

Mene se sjećaju kao vrištavog, buntovnog djeteta koje je ispadalo iz kolica, otimalo slatkiše braći, a šavova i kopči od razderotina, posjekotina i slično imam više nego oba brata zajedno. Iz tog perioda sjećam se samo pogleda preko majčinog ramena dok me nosi od ljekara, a gaza, zavoja, šivenja i anestetika ne. ( Tema za psihoanalizu).

To je bilo dok nisam ušla u sistem. Prestalo je u mojoj šestoj godini kad sam rasjekla nogu trčeći bosa po travi, ganjajući se s djecom, jer me obuća sputavala, a htjela sam da budem najbrža. Dok me moj hrabri dvanaestogodišnji rođak nosio prema kući, trag krvi iz mog stopala smo ostavljali putem kao Ivica i Marica u nadi da ću se opet vratiti tim putem. Nikad! To je bila zadnja nepodopština mog djetinjstva, zadnja samovolja i zadnji osjećaj slobode. Ono kad bosa stopala gaze po kratkoj tepihastoj travi… Sigurno mi je tada doprlo do neke duboke dječije podsvijesti da kad prekršiš pravila onda završiš krvav i bespomoćan i kritikovan zbog nesmotrenosti.

Još par pokušaja nesputanog trčanja po travi u djevojačkoj dobi koji su završili na skoro identičan način, obijajući se, tada već, o glavu umjesto po nozi. Mogu samo reći da je bilo bolnije.. Pomirila sam se. Upristojila sam se. Počela slušati mamu. Naučila maternji.

Sve ostalo vrijeme, od tad pa do pedesetih, prošlo je u par sličica. Jedna zaljubljenost, jedno dijete, jedan rat, jedna preživjela žena, potrošena, a neistrošena. Vesela, a prazna. Voljena i gažena. Spolja ima nešto dječije, a iznutra staro i uvehlo.

A sve je ona curica u meni, vjerujte mi, htjela, ali misao i naum bi došli samo do pola puta, zasjali i onda se sporim tinjajućim plamenom ugasili pod rukom one žene koja želi, ali zna da ne treba, bira put primjeren statusu i okolini, koja ne žali, nema za čime jer mati, otac, muž, dijete, prijatelji, rodbina – SVI smatraju da je taj put najbolji, bolje rečeno jedini.

I tako… curica pročita hiljadu knjiga, a žena ne upiše fakultet. Curica htjede postati umjetnik, a žena postade trgovac…

Malena čupava djevojčica mogla je bosa kad je htjela, a žena obuče kućne papuče koje je njena mati skinula, još tople od sitnih, tihih koraka po kući.

Eto, to sam htjela da kažem sad u pedesetim, kad je kasno za početak, a rano za kraj. Pa vi prosudite. Ja bih tu curicu, još onda, potakla da živi, al’ ja se ne pitam, ja sam niko, ja sam vrijeme koje nije ostavilo traga..

Autorica: Senada Šahović

Komentari

Komentari