Moja baka je bila poznata šnajderica u Miladijama, nekada vrlo prominentnom dijelu Tuzle, koji spada u rejon Kreka, gdje je živjelo mnogo znamenitih Tuzlaka, što se vremenom značajno izmijenilo. Sad su Miladije poznate po kafani „Kod Tome“, a baš tu, u krugu od pet stotina metara, dešavala se radnja ove priče.  

Zbog svog oštrog jezika, moja baka često je dolazila u sukob s komšinicama. Željela je da joj društveni život ne pati, ali je imala naviku koju je teško bilo poštovati. Naime, prvu jutranju kafu je pila u četiri ujutro i pokušavala je komšinice na to privoljeti. No, gotovo niko se nije dao, osim Hane, koja je bila lokalna Radio Mileva i koja je na sve pristajala, samo da bi pokupila dovoljno komšijskih tračeva, što je njoj bilo pogonsko gorivo. A njih dvije, kao i obično kod takvih partnerstava, nit’ su mogle skupa, nit’ dugo jedna bez druge.

Baka je uvijek govorila za sebe kako je žena od posla i discipline, te kako ne nasjeda na Hanine zamke i besposlice, ali Hana je znala vješto da izvuče informacije o  tome ko šta šije, od kojeg materijala, koje se žene pripremaju za proslavu Dana rudara, ko šije od svile, a ko od sintetike, te ko će taj dan doći na probu? Od tih polaznih informacija, Hana bi u toku dana razvijala razne priče, pijući kafe s onim komšinicama koje kasnije ustaju. Zauzvrat, Hana je baki redovno raportirala ko je s kim i šta, a posebno s kim se komšija Dragan spetljao.

Biti s Draganom i biti nekako potajno viđen je, čini mi se, u našem komšiliku značilo izvjesnu nadmoć. Hana je znala apsolutno sve šta se u okolini dešavalo. Ona i njen muž Juso su bili preteča službe javljanja i obavještavanja. Ko je koga tukao, ko se s kim svađao, koja je žena trudna, a krije, ko je kome dužan para, ali sve. Na pitanje: „Otkud znaš?“ odgovarala je: „Bio moj Juso tu, pa vidio!

Pa otkud Juso uvijek i svugdje, baš u pravom trenu? E tako što je bio lokalno smetalo, samozvani majstor za sve i svašta. U biti, on se svuda kretao s alatom, između kuća, po pruzi, uvijek je imao sa sobom sjekiru, konopac, motku, uvijek nešto s čim je priskakao u pomoć, uvijek davao ruku posrnulima, podupirao, podmetao… Teško je bilo odoljeti njegovoj dobronamjernosti, jer je uvijek priskakao kad se čisti septička jama, bunar, kolje prase, jagnje, prihvatao je uvijek da radi najlošije poslove, platili mu ili ne, ali je barem bio obaviješten. Nikad ga niko nije pozivao, uvijek bi se stvorio tu gdje treba i postao dio priče. Prosto je imao taj nenametljivi, ali nezaobilazni stil.

Njene informacije su najčešće bile iz prve ruke. Dakle, svaki odogovor na naše pitanje: „Otkud Hano znaš ko je s kim bio i gdje“, ona bi vješto odogovarala da je upravo Juso bio prisutan u toku tih radova gdje je izbila svađa, vrijeđanje, povjeravanje, a da se ona, Hana, nipošto nije ni raspitivala o tom događaju, nego se prosto tako samo htjelo da se sazna. I kako ona te informacije dobronamjerno prenosi samo mojoj baki, nikako  drugima, jer gdje bi ona pobogu, nešto prenosila. Hana je predveče, kao i svaka prava administratorka društvenih mreža, sve što je ona čula, ukrštala sa informacijama koje bi donio Juso, vješto je to sortirala, analizirala i davala prognoze. „Razvešće se Kata, ne zvala se ja Hana, eto vidjećete! A znam i ko će Draganu doći glave, al’ neću da sad govorim, da ne bude poslije rekla Hana!

Uvijek je baka ostajala nervozna oko tih Haninih ispovijesti, zaklinjala se mojoj mami da neće više nikad s njom, al’ Hana bi je uvijek nanovo obrlatila i poslušno dolazila na jutranju kafu prije prvih pijetlova. Od Haninih informacija bi se baki često zamantalo, tvrdila bi da je boli glava, zamotavala kriške krompira, koje je uvezivala kuhinjskom krpom, ili još bolje dječijom pelenom i po cio dan vikala i jaukala. Naša baka je vjerovala samo u narodne lijekove i emocije je ispoljavala glasno. Vjerovala je da se bol treba pokazati, nek’ svi čuju da je bole i glava i duša. Glavobolju je izvlačio krompir, a dušu liječila rakija. Prema starom vjerovanju moje bake, rakija liječi tijelo i dušu, melem je za sve rane i od ćoškastog pravi okruglo, pa se tako lakše proguta!

Naime, pored svoja dva sina, koji su odbijali da se stave pod bakinu komandu, naročito kada je bio u pitanju odabir žena, imala je ona komšijskog ljubimca Dragana, koji je po godinama mogao baki biti unuk, i za kojeg je jedno vrijeme imala plan da uda moju sestru. No, moja sestra je to odbijala žustro, em što joj je Dragan bio drug, em zato što nije voljela što mu kao i svakom kamiondžiji vječito spadaju pantalone i izviruje potkošulja na leđima. Osim toga, Dragan je stalno pomagao u komšiluku, cijepao drva svima, a naročito je dobro znao da sređuje meso, priprema za sušenje, pravi kobasice, pa je uvijek nosao masnu i krvavu kecelju, što je sve moju sestru odbijalo od  njega. Od cijelog komšiluka, u našoj kući je bio domaći, bio je prosto „mače od sokače“ uvijek prisutan, uvijek veseo. Dragan je bio omiljen u našem komšiluku, kod većine, naročito kod udatih žena. On je bio naš lokalni Bali beg, brz, bucmast, ali lijep. Imao je crne kovrdže, koju su uvijek negdje skakutale, a pošto je on uvijek bio u nekom poslu, tako bi ih otuphivao s čela, nekako mangupski. Imao je i taj osmijeh od milion dolara, niz divnih zuba i veseli pogled koji ga je činio neodoljivim kod mnogih komšinica. Majka mu je bila jedna od ružnijih žena koju sam upoznala, imala je neku roze boju kože i sva je bila prekrivena sa hiljadama pjega i benova, više žutih, nego smeđih.  Često sam se plašila nje. Pričali su da vještičari i mnogi su je se klonili. „Bako, jel’ istina da je teta Dara vještica?

Jašta je, vidiš kakva je, ne znam kako onako lijepo dijete ispade od nje?

A oca valjda nije ni imao.

Za razliku od bakinih sinova, Dragan je s njom znao, našao joj žicu, odavao joj tajne, tražio savezništvo. A ona je najviše voljela da bude muški advokat i saveznik.

Nemoj baba da saznaju gdje sam bio, samo tebi ću reći. Ako pita „ta i ta“ ti reci da sam kod tebe nešto radio u kokošinjcu!

Ma nije trebao da bere brigu, baka je tu bila nepremostivi bedem Draganove zaštite. Pristajao je da bude „raja“ s njom, da joj priča o svojim avanturama, da sluša njene savjete i ucjene.

Baka iz nekih vrlo ličnih razloga nije voljela komšinicu B, a Dragan je često zatican u njenoj kući, pa je par puta i stradao kojekuda bježeći pred njenim mužem. Lomio se bježeći preko ograda, iskakao kroz prozore, ko zna kakvim se stradanjima izlagao, al’ ujutro je opet imao osmijeh i na sve oko sebe blagonaklono gledao.  Al’ molila ga je baka: „Samo nemoj s njom! Nemoj s dušmanicom!“

Rekla mi je Hana da si bio s onom Munibinom malom. Neka si, ona i jest za tebe, šta ćeš s onom?“, pa bi očima pokazala u pravcu B-ine kuće.

Ma dobro baba, pusti“, namigivao bi Dragan i smijao se: „Ma ja to malo onako.“

Jel’ hoćeš da te ubije?“, pokazivala je ponovo put auta B-nog muža. Vremenom se razvila  prava bitka oko njega, žene su jedna drugoj poturale razne smicalice, bilo je mržnje, svađe, svega, a sve zbog njegovog nemirnog duha. Istini za volju, pričalo se da ga je B izdašno čašćavala novcem koji je muž zarađivao u Njemačkoj.

Gorko je prekoravala moja baka sve te, s kojima se on uplitao i zabavljao i svako jutro Hanu propitivala šta se dešavalo.

Franjo doveo novu ženu!“

Otkud znaš?

Vidio moj Juso.

B je sva modra, prebio je muž zbog Dragana

Otkud znaš?“

„Slučajno Juso prošao ispred njihovog prozora pa čuo!

Lažeš, nemjerno je tu bio da čuje!

Ma nije bona, nije svega mi, ne bi moj Juso, al’ on tu popravljao ogradu, pa slučajno čuo.

Muniba kreči kuću, biće da se on mala udaje!

Otkud znaš?

Pa čuo Juso juče, govorili da će donijeti tebi materijal da joj šiješ haljinu.

Eto, kako Juso čuje sve, pa i za materijal?

Ma bona, nosao Juso merdevine tom majstoru što kreči, pa tako čuo. Ti sve misliš Juso namjerno, al’ šta će on kad bude tu, neće valjda uši začepit’?“

I srkne Hana malo kafe iz fildžana. Moju mamu je izluđivalo što baka nikada nije odustala od fildžana. Za svaki Osmi mart joj je kupovala set šoljica. Uredno ih je baka redala po vitrinama, uredno su skupljale prašinu, ali je kafa uvijek bila servirana u fildžan. Mama bi demonstrativno samo sebi uzela šoljicu i rekla: „Nije mi nužda da pržim prste!

Kad se Hana i ona posvađaju, baka bi se glasno zaklinjala da više nikada neće potpasti pod uticaj te besposlene mahaluše, al’ Hana bi je uvijek navukla na informacije o Draganovim švalerskim poduhvatima.  

Jednom ga upitah petnaestogodišnja ja: „Što se Dragane ove žene oko tebe ovoliko otimaju?

Ma šta da ti kažem, valjda vole ljevake! Vidiš, kad ja ovu sataru uzmem u lijevu ruku, one se samo okupljaju, pa kako to, pa pazi da se ne posiječeš, joj, joj, odjeći ćeš prste, pa jest to simpatično i tako to krene…

Al’ najgore je bilo mojoj baki što od B nije odustajao, trpili su i batine i strahove, uvijek negdje zaticani. Baka je bila preljuta: „Šta si našao na toj sorti od žene, mani se nje, doći će ti glave…“

Dragan bi joj svaki put obećao da je to zadnji put.

Ujutro je došla Hana i rekla: „Bio je Dragan s njom sinoć na Franjinom tavanu!

OTKUD TI TO ZNAŠ???“

Pa vidio Juso!“

Kako je vidio, ako su bili na tavanu?“

Slučajno vidio!

Kako slučajno, otkud Juso na tavanu Franjine kuće?

Nosio onom moleru merdevine i slučajno ih prislonio uz Franjinu kuću!!“

„SLUČAJNO PRISLONIO MERDEVINE?“

Kune se Juso da je slučajno, stao tu malo da odmori, spustio merdevine, kad čuje nešto, pomisli da je mačka… ili lasica… i tako… popeo se, kad ono njih dvoje gore!!!

Taj dan je moja baka poredala kriške krompira po čelu, stegnula krpom, jadikovala i govorila: „Nek’ me ispljuju cijele Miladije ako ikada više popijem kafu s njom!

Ne lezi vraže, još su se veći krici razlijevali Miladijama, kad je naš rođak odlučio da oženi kćerku od B. Mama i ja smo uplašeno utrčale u kuću, jer smo još od Pepijeve kafane čule viku i jauke. „Šta te, bona, toliko boli?“ pitala je mama.

Ama duša, šta bi me drugo boljelo! Dodaj mi tu čašicu rakije da dođem sebi!

I tako su naše komšije Hana i Juso bili preteče društvenih mreža. 

Sad radimo slične stvari, samo na drugi način. Kažem Saši: „Jesi li čuo da su bili u Španiji?

Otkud znaš?“

„Ma slučajno.“

„Jesi li vidio da je dobio novi posao?“

„Gdje si vidjela?“

„Na njegovom profilu!“

„Pa od kud ti na njegovom profilu?“

„Pa slučajno!“

Baš kao nekad komšija Juso – malo prislonila ljestve!

Dakle, zaključak je da u svakom od nas leže po jedni Hana i Juso, ali da je korištenje društvenih mreža, od krajnje trivijalnog i banalnog načina na koji je Juso prislanjao ljestve i penjao se na tuđe tavane, omogućilo nama, da na sasvim prihvatljiv, diskretan, teško provjerljiv način prikupljamo informacije o onima koji nas zanimaju i  provjeravamo nečije kretanje, a što našim životima, potpuno isto kao Hani i Jusi, dodaje malo iskričave radosti i udara neki uzbudljivi životni ritam.

Autorica: Sanja Hajdukov (Erazmo centru za cjeloživotno učenje)

 

Komentari

Komentari

Nema više članaka