Nije se desilo prvi put. Razgovaramo, dotična se hvali svojom diplomom, zaposlenjem, snalažljivošću i pameću. Kaže, konačno, diplomirala, sada radi i nema više učenja.
Eto, to je rekla jedna akademska građanka naše akademske države!
Nema više učenja.
Stvarno?
Sve se svodi na to da se zasitila slova, da ne može više ništa da čita, da je jedva čekala da je na stolu ne čekaju knjige. Dok je studirala, kaže, nije imala vremena ni za beletristiku. Moralo je da se uči. Na vrijeme da se završi škola. Na vrijeme.
U te četiri godine stalo je mnogo definicija iz zoologije, ekologije. Sve je naučila o flori i fauni. Najbolja među najboljima. Na kafama se, između rokova, raspravljalo o formulama iz organske hemije, o vrstama i podvrstama biljaka, pa sve na latinskom. Poslije ispitnog roka, kafana. Opuštanje na bazenu ili beogradskom asfaltu. Filmovi i serije. Mnogo televizije. Ali ne i knjige. To joj se za vrijeme roka smučilo.
Možda je nekad Koeljo zalutao na njen noćni stočić, ali to je bio kraj. Dovoljni su bili časopisi.
„Ko još čita knjige?“, kaže nadmoćno i podsmješljivo. „O svemu što valja uvijek snime film.“
Pokušam da je ubijedim umjetnošću, ljepotom, maštom. Kažem, riječi imaju svoj pravi smisao i ljepotu tek u književnom djelu, u umjetnosti, znaš.
Kažem, a uzalud kažem.
Jer njoj te riječi ne trebaju. Ona je pročitala sve što joj je trebalo da stigne do diplome. I sve što je morala – kao lektiru. Šekspir davi, a Šolohov može u svom tihom Donu i da se udavi. Tolstoj neka ide u rat, a nas neka ostavi na miru. Dostojevskom hvala za svaku kaznu. A naši su mogli da nas poštede svih vječitih mladoženja, derviša, ćuprija i popova. Ona je završila s tim.
Akademski građanin, naš intelektualac.
Ali, umjetnost lijepe riječi, kažem. Diploma te ne čini intelektualcem, već znanje, širina, svestranost, znaš.
„Dosadna si s tim“, zakoluta očima i sakrije se iza posljednjeg broja ženskog magazina. „Slušaj horoskop za ovaj mjesec.“
Autorka: Srbijanka Stanković (Black sheep)
