Tuzla, grad u kojem živim, može se pohvaliti očuvanim suživotom. U mom gradu slobodno možete prošetati, popiti kafu, upitati za pravac na svim jezicima zapadnog Balkana. Mi ćemo vas razumjeti, susretljivo objasniti, odvesti, nazvati taxi… šanse nema da bude drugačije. Bar ja nikad nisam čula za suprotan primjer.
U Tuzli možete čistom ekavicom ili kajkavicom postaviti pitanje, na čistom bosanskom jeziku dobiti odgovor uz obavezan osmijeh.
Tuzlak će vam oprostiti ako dolazite iz brdovitog Zagorja, sa Romanije, iz bilo kojeg kraja i vukojebine u okruženju i šire. Tuzlak vam ne oprašta jedino to ako ste lokalni seljak. Neoprostiv dio vaše biografije nalazi se u dijelu gdje pišete mjesto rođenja. Dovoljno je da to mjesto ima koju destinu hiljada stanovnika manje i eto…
„Eno ga seljak, s koje li je livade došao, do juče čuvao/la ovce, čuj ga kako zavija ko hitna“ nemaštoviti su opisi koje kulturni ljudi rođeni u ovom gradu danonoćno i bjesomučno koriste da bi opisali one koji su nekim slučajem rođeni negdje drugo. Naravno, kako rekoh, ukoliko je u pitanju neka druga država, bila agresorska u proteklom ratu ili ne, sve vam je oprošteno jer mi smo širokogrudni građani koji njeguju bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog.
Na popisu prije stotinjak godina Tuzla je imala dvanaest hiljada stanovnika. To mnogo govori o „koljenovićima“ koji danas, udesetorostručivši se na ovom malom prostoru, naguravši se u stanove višekatnica sa balkona od dva kvadratna metra gledaju ljude odozgo i neselektivno im prišivaju atribute i pridjeve koje su naučili kao pjesmicu za vrijeme odrastanja na asfaltu velikog grada.
Potraživši i pretresajući biografiju „ prvog u Tuzlaka“ saznah još prije desetak godina strašnu činjenicu da ni on nije rođen u Tuzli. Međutim, taj podatak je izbrisan iz svih dostupnih pisanih tragova o istom i dok fini gospodin mirisnog imena, sa svih mogućih govornica upozorava građanstvo na okupaciju koja prijeti od raznih seljačkih lobija dobija većinu svojih glasova na izborima zahvaljujući tome što podatak o mjestu rođenja krije „kao guja noge“ gledam i načudit’ se ne mogu.
Predlažem da na nivou grada napravite neki obrazac po kome možemo izvaditi uvjerenje i napismeno dokazati legitimitet pripadnosti „gradskoj raji“. Molim da u tom obrascu uzmete u obzir da moj otac nije rođen u Tuzli, ali mama (hvala Bogu na tome) jeste i da sam ja tako neka krnja, ali ipak Tuzlanka. Za sve ostale koji iz bilo kojeg razloga, uključujući i protjerivanje, dođoše u ovaj naš grad sa hiljadugodišnjom tradicijom zajedničkog življenja (citiram gradonačelnika) možemo iz gradskog budžeta odvojiti novac za žute trake. Tako bi čistokrvni Tuzlak imao prednost pri dobijanju mjesta u gradskim baštama, kod šalteruša, na kasama u tržnim centrima, a naravno i u državnim preduzećima koja su u gradskoj vlasti (ukoliko bi nekad došlo do toga da se raspiše konkurs).
Nenošenje žute trake bilo bi kažnjivo i uvredljivo – pa da se prebrojimo..
Autorica: Senada Šahović
