Često u razgovoru sa prijateljica čujem “ali znaš, mi sada imamo neke godine, nije to prikladno.”.
Ponekad ono imam osjećaj da kada zakoračiš u tridesetu da sve treba stati, sve moraš posložiti u kutije i to mora biti tako – kutija stan, kutija, posao od 8 do 16, kutija, vjenčanje, muž, dvoje djece…
Ali zašto? Čega se bojite? Nisu tridesete smak svijeta, zašto ne bi mogla sa trideset upisat faks ili neki hobi koji želim oduvijek, zašto ne bi mogla sa trideset ili trideset i koju probušiti pupak, staviti tetovažu…?
Reci mi koja je razlika između moje ljetne avanture sa trideset i tvoje potrebe da čim prije nađeš idealnog muža sa savršenim poslom koji isto tako želi dijete jer to njegovi očekuju…
Razlika je u tome da ja želim živjeti, želim stvarati…nikad ne reci nikad, možda na kraju u ovom kaosu kreative, smijeha i tridesetogodišnjeg puberteta ja prije naiđem na princa iz snova i dobijem to malo stvorenje koje će promijeniti moj svijet nego ti…ali znaš što?
Ja sam odlučila..ja imam trideset i iskoristit ću ih…
Napravit ću sve što nisam…
Uživat ću…
Više me neće biti strah nekome reći “ne, ja to ne želim, ja to neću…”
Opet ću maštati, smijati se su suncu, pokloniti si trenutke koje moja duša traži…
U mom balonu još uvijek ima mjesta. Hoćeš ostati u jednoj od kutija ili odletiti sa mnom i pustiti da se dogodi…
Sreća!
