Ništa ja više ne moram, ako ne želim. Dovoljno je godina prošlo koje su me tjerale da moram. Dvadeset i tri, skoro, godine ja nešto moram. Znate li koje je to opterećenje? Znam da znate.
Moram se probuditi i plačljiva u 08:00h otići u obdanište. Moram otići u toalet u obdaništu da tamo plačem, kako me ne bi vidjela druga djeca i smijala mi se, jer mi nedostaje moja mama. Moram izbijati iz nosnica njen miris, koji mi se zapetljao kao mjesečev sjaj u njenu kosu. Moram! Moram spavati u dječjoj spavaonici u 13:00h iako mi se ne spava, nego crta. Dosta mi je nečijeg nametanja! Ne moram ja ništa!
Moram učiti jebenu trigonometriju koju nikada neću upotrijebiti, jer sam ekonomista i nemam nikakvu povezanost sa njom! Ne moram je ja učiti. Što nas nisu razvrstali na one koji to žele i one koji to ne žele!? Zašto nas uvijek tjeraju da radimo nešto što ne želimo!?
‘’Moraš izaći napolje, vidi sunca.’’ Ama, ko kaže da moram!? Neću. Hoću da spustim roletne svoga stana. Hoću mrak. Želim da pišem i čitam pjesme i slušam nečije recitacije tih pjesama. To ŽELIM. Ne moram na kafe sa ljudima koje vidim jednom u životu i ne moram se cerekati na banalnosti i trivijalnosti. NE MORAM!
Ne moram slušati o tome kako neko hoće da sredi kupatilo, jer će se kanda udati. Znaš šta? Đon me zaboli kao i tebe za mojim pisanjem. I to je O.K.
Želim da ćutim i pijem hladnu kafu. ‘’Popij je, ohladit će.’’ Piji ti svoju, neka ti cijelo nepce i grlo sprži. Ja NE MORAM. Neću, ne moram i ne želim da se ikom pravdam za ono što uradim, sem samoj sebi. Diplomirat ću kad ja budem htjela. Ispisat ću taj diplomski kad ja budem spremna. Mene se tiče. Nikog drugog. MENE.
NE MORAM na to predavanje, pa čak ako je to uslov da se desi ne znam ti ni ja šta, a neće se desiti ništa. Kad moje biće bude spremno, otići ću.
NE MORAM čistiti stan svake subote, ako ne želim i NE MORAM svaku subotu provesti šetajući. ‘’Spavala si 3h.’’ Da, i? Spavat ću još 10h, ako to ŽELIM. ‘’Bila si budna do 03:00h!? Šta si radila do tad!?’’ Aha! I šta s tim? Plakala, čitala, pjevala. Puštala glasno recitovanje Radeta Šerbedžije da su i komšije do mene uživale. Recitovala ja tuđe stihove i mislila da su moji. Igrala se. ‘’Zašto to?’’ Zato što sam ŽELJELA. JA sam ŽELJELA.
‘’Što ne otvraš vrata kad zvonim?’’ NE ŽELIM. Nema daljnje rasprave. Hoću da plačem kad mi se plače, da se smijem kad mi se smije. Da spavam kad mi se spava. Da učim kad se MENI uči, a ne nekom drugom. Nisam ja više dijete da meni neko mora govoriti da MORAM raditi trivijalnosti.
U poslovni svijet neću danas ulaziti, to je već priča druga. NISAM MORALA biti ekonomista, ali, eto, postati ću. Raditi ću to najbolje kako znam. ŽELJELA sam biti ljekar – pedijatar. Željela sam biti emotivna, željela sam da volim i liječim tu djecu. Pa neka od brige umrem sa 40 i nešto. ŽELIM i HOĆU osnovati tu Fondaciju. (koju? hmm…zini da ti kažem!) MOGU, HOĆU, ŽELIM kad ja budem to HTJELA.
Želim da stvaram, pišem, pomažem. Let me go…
Autorica: Amra Deliomerović
