Predstavljamo vam Biljanu Skoković Tomić, ženu koja već 40 godina uspješno plovi medijskim vodama.
“Zar je toliko prošlo od vremena kada sam 7.aprila 1976. godine kročila nogom u Redakciju „Fronta slobode“ u Tuzli kao novinar pripravnik, a u penziju otišla s pozicije odgovornog urednika. Danas mi to izgleda samo kao draga i vrijedna uspomena na vrijeme u kojem sam se odmah poslije studiranja našla među „dokazanim novinarskim perima regije“ onog doba. Sa zavidnim stažom – Vitomir Pavlović, Brano Kalanj, Husref Muharemagić, Miroslav Hlubna, Tankosav Jovanović, Ferid Šljivić, Mitar Đurić, Zlatko Dukić, Lejla Džanić, Mirsada Ahmetović, Sinan Alić i drugi. Da ne pominjem da su stalni gosti te i takve Redakcije bila dokazana imena javnog političkog i kulturnog miljea grada, kao i sedme sile – Muhsin Nalić, koji se otisnuo u političke vode, pa karikaturist svjetskog glasa Hasan Fazlić, likovni umjetnik Nesim Tahirović i Ivica Nosić mnogi drugi koji su bili naši redovni gosti. Većina ih je dolazeći nosila posljednji broj lista, kako bi s nama prokomentarisali tekstove, često kritikovali, ali više da podstaknu da radimo dalje, istražujemo…“, prisjetila se naša SUPER Biljana nekih djelića njene bogate karijere.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
U takvoj Redakciji i među takvim kolegama morali ste prvo postati ravnopravniji član kolektiva, pa onda razmišljati kako pronaći sebe u poslu koji radite. Danas na novinarstvo ljudi gledaju, a bilo je tako i prije, kao na atraktivan posao koji sa sobom nosi određene povlastice. Mislim da su mnogi u zabludi. Nekima se i posreći da postanu dopisnici „velikih“ redakcija, koji mnogo putuju, susreću puno zanimljivih ličnosti, ali uglavnom sve se svodi na izvještavanje i vaš lični stav o temi koja vas zaokuplja ili u oblasti za koju ste se opredijelili da bude i vaš i izbor redakcije u kojoj radite. Koliko ste vješti u pisanju, obrazovani, i sposobni da angažovanim i korektnim tekstom animirate javnost utoliko i vaš ugled raste ne samo u Redakciji nego i sredini iz koje potičete. Jer novinarstvo je stalno učenje. Neki nas zovu sedma sila, ali i univerzalne neznalice. Pobornik sam ove druge sintagme.
Danas s ove vremenske distance lično mislim da je Front slobode bio jedan dobar list kojeg su ljudi rado čitali. Tiraž je bio najbolji pokazatelj. Sam njegov odlazak sa dnevno-političke scene ovog grada samo rijetki su propratili sa žaljenjem. U jednoj svojoj kolumni nakon toga, kao i lične porodične tragedije koju sam u to dobra proživljavala (pa sam sve to nekako i potisnula u drugi plan) napisala sam da je Front slobode bio ogledalo društva, ali da su ga ugasili ljudi, kojima se nije sviđala njihova slika u njemu…
Evo i dijela teksta iz kolumne koju sam napisala prije deset godina i naslovila ovako – In memoriam: FRONT SLOBODE:
“Front slobode, koji je svoj prvi rođendan slavio u još okupiranoj Tuzli, izdržao je svu težinu poslijeratne obnove i izgradnje države nakon Drugog svjetskog rata. Front koji je zahvaljujući predanosti i hrabrosti zaposlenih u Redakciji uvijek stajao na braniku antifašizma, pokleknuo je pred nekim novim ‘bitkama’ koje su se vodile u Tuzli”. I nažalost to je, istina.
I danas to isto mislim, ne umanjujući ovim svoj „doprinos“ u tome. I dalje pišem kao kolumnist na portalima, jer kad jednom osjetite onaj poznati adrenalin sa svakim objavljenim tekstom, to vas jednostavno „obilježi“ i teško se toga riješiti. To je poput ovisnosti. Ne možete sve i da hoćete. Koliko puta sam uhvatila sebe kako u glavi već imam naslov i početak teksta samo nekoliko minuta nakon rasprave s nekim o određenoj temi ili gledanja TV emisije, čitanja štampe…
To je jednostavno tako. Uvijek sam se držala činjenica i one su ZAKON, conditio sine qua non svakom novinaru, a komentar je vaš lični stav koji zavisi od puno faktora. Jedan moj dobar drug, nije novinar, mi je jednom prilikom rekao kako voli sačekati što ću ja napisati o određenoj temi. Kaže on meni – svi pišu o istom i „prevrću“ istu činjenicu, a ti napišeš svoj, najčešće drugačiji, stav i uglavnom si – u pravu!!
Volim to uporediti s onim kako svi „oni“ koji strše moraju da se skrate za glavu. Doduše meni je moja isuviše dragocjena da bih je nekome tako lako dala kao na pladnju, ali svog stava neću se odreći bez obzira koliko on odudarao od stava većine. Zato me mnogi možda i ne vole, što me baš i ne dotiče.
Zašto volite svoj posao?
I to je razlog zašto i dalje, iako u penziji, mirovini kako hoćete, volim ovaj posao i volim da pišem. Danas mogu reći da pišem za sebe i svoju dušu. Zbog iskustva i puno tih nekih malih, a krupnih stvari koji ovaj posao nosi – Imam pravo biti na svoj način vox populi. Meni je danas smiješno kada pročitam da je neko napisao nešto „naručeno“ – priču, blog i slično. Mislim da to onda nije iskreno, to je prenapregnuto…Pisanje je stvar inspiracije, dara, znanja, poznavanja određene oblasti života, ljudi, posebno kod novinara…. Poete mogu sebi dozvoliti luksuz lične impresije, emocije trenutka, dok se novinar mora držati – lida, „obrnute piramide“… I to je ta kvalitativna razlika koja nas dijeli. Puno toga mora da se sklopi da biste vi ljudima prenijeli neki svoj stav. Ali prije svega mora vama biti jasno to o čemu pišete, morate da znate kakvu poruku šaljete, kome se obraćate u pisanju….Jer ako vama nije jasno u glavi, možete misliti kako će to primiti oni koji čitaju.
Tokom cijelog mog radnog vijeka držala sam se toga. Nije uvijek bilo lako, posebno kada ste trpili kritike, i to nekih kvazipolitičara postdejtonske BiH, koje su se graničile sa glupošću, ali i sa mobingom. Nekada se i sama pitam kako sam u tim nekim vremenima ostala normalna i uvijek nasmijana.
Danas mi je velika moralna safisfakcija i moja godišnja Novinarska nagrada koju sam dobila za najbolja ostvarenja napisana u 1986.godini. Ili, ispuni me ponosom kada mi kolega, koji drži vježbe na studiju žurnalistike u Tuzli kaže – hej Biljo, na primjeru tvojih kolumni sam objašnjavao studentima kako treba pisati!
Da li je dan dovoljno dug da uradite (privatno i poslovno) sve što planirate?
Ovo pitanje preskačem. Gdje ćete jednog penzosa pitati – ima li vremena….hahaha. Imam vremena za sve što volim, želim i hoću!
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
Svoj privatni život čuvam samo za sebe i pokušavam da ga sredim tako da stresa – nema.
Životni moto?
Nikada ne učini drugome ono što ne želiš tebi da se vrati!!
Malo je modifikovano, ali u mom životu fantastično klapa. Uostalom, sve što mi se javno ne sviđa, sjednem za laptop i napišem.
Svima nam ponekad zatreba savjet. Kome vi idete po savjet?
Vjernim prijateljima, intimusima. Malo ih je. Oni znaju ko su.
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
Samo jednom. I izgubila sam na privatnom planu. Smrt najdražih ljudi u porodici vas obilježi za cijeli život. Neki se i oporave. Još ne znam da li sam ja u tome uspjela.
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
Kao i sve drugo u životu. Da je sve bilo u redu, ne bi bilo ni kritike, jasno ukoliko je utemeljena. Život je jedna rijeka u kojoj morate dobro plivati ukoliko ne želite da potonete na dno.
Najemotivniji trenutak u životu?
Bez ikakve sumnje, rođenje moje dvije kćeri Svjetlane-Lane i Ivane. To je najljepši dar koji vam promijeni život, oplemeni ga…
Tri najvažnije stvari u životu?
Zdravlje, ljubav i porodica. Ili ljubav, zdravlje i porodica. Ili porodica, ljubav i zdravlje!!
O čemu maštate?
Da doživimo vrijeme u kojem nas neće biti briga ko se nalazi na čelu države tj. ko vlada, nego da mi građani Bosne i Hercegovine živimo dobro. Iako se mnogima čini utopija, posebno mladima, ne zaboravite da smo mi nešto slično već imali. Barem moja generacija.
Spadate li u gurmanske tipove, koje je vaše omiljeno jelo?
Poslije posljednjeg rata volim sva jela. I izuzetno cijenim – hljeb, kruh… nazovite ga kako hoćete. Moja nana ga je zvala Božiji nimet i prije svakog načinjanja hljeba simbolično bi ga prekrižila kao – dar.
Danas kada pogledam sve one TV kulinarske emisije koje se na(d)meću u programima, mene obuzima ljutnja zato jer znam koliko danas ima porodica koje nemaju ni hljeba da se pošteno najedu. To mi se čini degutantno, neukusno i nemoralno. Primili smo manire zapadnog svijeta u produciranju emisija, jer nemamo dovoljno ideja kako osmisliti svoje. U državi u kojoj nemamo ni socijalni program, ni programe zapošljavanja, a da ne govorim o dugoročnim strategijama razvoja ovo je bezobrazluk.
Da imate moć, kakvu biste promjenu napravili u BiH?
Izbrisala Dejtonski Ustav, zamijenila novim gdje bi Bosna i Hercegovina bila Republika BiH – bez entiteta!
Na šta ste slabi?
Na sve nemoćne i gladne. Posebno djecu!!
Teško mi je kad pogledam i sve one pse lutalice kako tumaraju gradom, a ljudi ih šutaju….
Kada je žena najljepša?
Uvijek kad je sretna.
