Predstavljamo vam prim.dr.Vesna Suljević Dropić, spec.pedijatra.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
Rođena sam u Tuzli, gdje sam završila osnovnu školu, gimnaziju, a potom i Medicinski fakultet. Diplomirala sam na 25. rođendan 1983.g. Kao mlada doktorica sam odradila pripravnički staž i prvu godinu radnog iskustva stekla u Domu zdravlja Lukavac, odakle nosim divne uspomene.
U Dom zdravlja Tuzla, dolazim sa svojih 26 godina, na odjeljenje pedijatrije. Završavam specijalizaciju pedijatrije februara 1992.godine u Sarajevu i vraćam se u svoju matičnu ustanovu u kojoj ostajem da radim sve do 25.12.2015.g. Posljednjih dvanaest godina sam bila šefica Pedijatrije u Domu zdravlja Tuzla.
U protekle 33 godine svog aktivnog rada, trudila sam se da očuvam i unaprijedim pedijatrijsku službu u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u Tuzli. Na samom početku rada u pedijatrijskoj službi, bila sam postavljena za voditeljicu preventivnog dijela našeg dispanzera i taj posao mi se još kao mladom ljekaru dopao. Kroz sav svoj period rada sam uvijek razmišljala o tom dijelu pedijatrije i o benefitima, koje preventivni rad donosi za pravilan rast i razvoj djeteta. Uvijek sam bila na usluzi roditeljima za sve savjete, davala sam prednost dobrom i iskrenom dijalogu i mišljenja sam da je to siguran put ka dobrom uspjehu. Voljela sam sa roditeljima dijeliti sve njihove uspjehe, brige, dileme. Često sam znala otići i u kućne posjete. Mislim da su ta zbližavanja ljekara, roditelja i porodice od neprocjenjive vrijednosti. Trudila sam se da sa medicinskim sestrama pomognem majkama u dojenju, trudila sam se da se poštuje kalendar vakcinacije i za mnoge druge dileme koje roditelji uvijek imaju.
U ratnim uslovima 1993.g. sam dobila zadatak da organiziram u prostorijama Doma za siročad „Kekec“ prihvat djece od 0 do 6 godina. Odlučno i sa puno ljubavi sam obavila ovaj zadatak i ta saradnja traje još uvijek. Mnogi naši mali štićenici su našli svoje sigurne domove, a sa mnogima sam prijatelj i danas.
Potom smo radili edukaciju kompletnog tima medicinskih sestara, koji je uspješno realiziran.
Sa početkom implementacije rada timova porodične medicine u domovima zdravlja širom Bosne i Hercegovine,predlagano je da pedijatri budu dio tih timova, a ne kao zasebna cjelina u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Kao šefica pedijatrije upuštam se u ozbiljne rasprave i preuzimam veliku odgovornost u borbi za opstanak dječijih dispanzera. Zajednički cilj svih kolega pedijatara je bio da djeca od 0-6 godina, ostanu i dalje briga pedijatara. U ostvarenju ovog cilja uzimam učešća na mnogim tribinama u Sarajevu, Tuzli i drugim gradovima Federacije Bosne i Hercegovine.
U periodu svoga rada, kao šefice Pedijatrije Doma zdravlja Tuzla, otvaram ambulantu za dojenje 2005.g. kao podrška projektu “Bolnica-prijatelj djece“. Radim i na promjeni standarda i normativa po pedijatrijskom timu i uspijevam ih promijeniti.
Uz veliku stručnu pomoć Arhitektonskog ateljea „Ambijent“ Tuzla i uz lični angažman mijenjam potpuno izgled Pedijatrije, sa velikom ljubavlju, a sve u želji, da se naši mali korisnici sa svojim roditeljima osjećaju ugodno, bez straha pri dolasku svom ljekaru.
U stalnoj želji za unapređenjem rada ustanove 2007.god. dogovaramo edukaciju iz ultrazvučne dijagnostike koja se i danas praktikuje u našoj ustanovi dva puta u toku godine. Zajedno sa UNICEF-om 2010.g. otvaramo Centar za rani rast i razvoj. Ovaj centar smatram „krunom“ svoga rada, jer spoznaja koliko znači promocija, prevencija, rana detekcija i intervencija je našu ustanovu učinila prepoznatljivom u široj javnosti.
Želim istaknuti da sam zbog svog velikog angažmana u oblasti preventivne pedijatrije dobitnica mnogih priznanja, plaketa i zahvalnica koja sam dobila od raznih udruženja i organizacija.
Posebno sam emotivno vezana za dvije plakete: Plaketa „Služba godine“ 2004.g. i Plaketa „Zaposlenik godine“ (medicinske struke) koja mi je dodijeljena 2011.g.
Zašto volite svoj posao?
Posao pedijatra smatram izuzetno odgovornim, ali u isto vrijeme i lijepim. Raduje me kada pomognem roditeljima, naravno i malim pacijentima. Čini me jako sretnom kada ugodnim dijalogom dođemo do rješenja problema. Osmijesi na licima roditelja i djece govore sve.
Da li je dan dovoljno dug da uradite (privatno i poslovno) sve što planirate?
Zavisi, ponekad je dan jako kratak, a nekad se stigne sve planirano uraditi.
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
Nisam muzički obrazovana, ali obožavam lijepu pjesmu. Članica sam gradskog tuzlanskog anasambla „Libero“. Volim druženja sa meni dragim ljudima, kojih na moju sreću i veliko zadovoljstvo imam puno.
Životni moto?
Moj životni moto je uvijek bio spojiti u harmoniju iskustvo i mladost. Volim rad s mladim ljudima, mislim da i oni vole mene. Moja osnovna karakterna osobina je iskrenost i mislim da mladi ljudi to odlično prepoznaju.
Svima nam ponekad zatreba savjet. Kome vi idete po savjet?
Nekada sam najbolje savjete mogla dobiti od svojih voljenih žena. To su bile moje bake, nena, mama, sestra. Nažalost, one nisu među živima, ali ih se svaki dan sjetim i tad se osjećam jako ponosno i zadovoljno. Danas imam svoje drage prijateljice. Neka moja prijateljstva traju decenijama, a na moju sreću sve više imam i mladih prijateljica na koje sam jako ponosna.
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
Volim kritiku na svoj račun, ali zavisi uvijek od koga dolazi. Probam savjete poslušati, koliko uspješno ne znam.
Najemotivniji trenutak u životu?
Imam tri najemotivnija trenutka u životu, to su dani rođenja Saše, Azre i Amile.
Tri najvažnije stvari u životu?
Zdravlje, zdravlje, zdravlje.
O čemu maštate?
O lijepim trenucima.
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
Trudila sam se da uspješno odgovorim zahtjevima i karijere i porodice.
Spadate li u gurmanske tipove, koje je vaše omiljeno jelo?
Sve više sam pobornik sirove hrane. Oduševljava me okus svježeg voća i povrća.
Da imate moć, kakvu biste promjenu napravili u BiH?
Nikada nisam bila član niti jedne političke organizacije, ali život koji imamo sad u našoj jedinoj BiH, nije dostojan čovjeka. Ne volim kapitalizam, ne volim ljude koji nas dijele, ne volim ljude koji nas vode. Voljela bih da više mladih, obrazovanih ljudi bude na vodećim mjestima, voljela bih da ljudi nisu gladni, voljela bih puno osmijeha na svim licima građana BiH.
Na šta ste slabi?
Na bolesne, na stare, na gladne i na djecu bez roditelja.
Kada je žena najljepša?
Kada je zadovoljna sobom!
