Već neko vrijeme pišem. U tom mom skromnom stažu došla sam do zaključka koliko se osjećamo zarobljenim. Koliko nam se toga nameće i koliko je to ljudima zapravo dosadilo.
Kada sam napisala prvi tekst koji je objavljen na Loli, o tome kako ne volim da se pretjerano šminkam, stotine žena su kliknule lajk i stidljivo napisale kako im je drago da nisu jedine. Neki muškarci su povikali: „Konačno!“. Ja sam smatrala da je to nešto sasvim normalno i obično, da se ni po čemu ne izdvajam od stotine drugih žena dok me pojedine zagovornice bronziranja i matiranja nisu javno napale. Bilo je tu pokušaja uvreda, od toga da sam dečkić, do toga da sam neodgojena (?) jer ne volim da se dotjerujem po njihovim mjerilima.
Kako bismo sada zaustavili svaku polemiku, ja nemam apsolutno nikakav problem sa šminkanjem. Ne smetaju mi ni žene koje svakodnevno nose vještačke trepavice, obrve, usne, nokte i sve ostalo. Samo sam željela reći da ja ne želim svaki dan da na sebi nosim toliko toga vještačkog, ali da bi svako od nas trebao biti ono što želi.
Ono što su me taj tekst i reakcije koje su nakon njega nastupile naučio je da nasilje nikada ne prestaje i da je uvijek riskantno da budeš drugačiji. Ja ni po čemu nisam drugačija, niti bih rekla da se ističem u gomili. Sasvim sam obična i prosječna tridesetogodišnja žena. Sa svojim obavezama, problemima i nadanjima. Ali, određenoj grupi ljudi u tom momentu sam bila drugačija. Njihova potreba da me ponize me zaprepastila. Njihovi komentari su me naučili neke veoma važne lekcije:
- da nikada čitaocima svojih tekstova ne objašnjavam šta sam zapravo htjela da kažem
- da ružne komentare nepoznatih ljudi ne doživljavam lično, čak ni kada su mi lično upućeni
- da su nasilnici uvijek glasniji i da obično dolaze u hordi
Podsjetilo me sve to na djevojčicu koja bi u školu došla sa ogromnom plavom mašnom dok su sve druge djevojčice nosile roze, i na podsmjeh kojem bi bila izložena zato što nije ista. Ja u školi nikada nisam bila žrtva nasilja. Nikada nasilnicima ne bih dozvolila ni da mi se približe, a oni koji bi pokušali bi obično odlazili podvijenog repa. Nasilnik osjeti da se plašiš i onda tvoj strah koristi protiv tebe.
Svi mi koji pišemo djelimo sebe sa vama koji čitate. Ponekad podijeliš neke nesigurnosti kako bi nekome bilo lakše da se bori sa svojima. Ponekad prosto kažeš nešto o sebi, a ponekad kritikuješ. I svaki put izložiš sebe. Svaki put kada napišeš ti si kao djevojčica sa velikom plavom mašnom koja stoji na početku hodnika i čeka ili aplauz ili da je neko odgurne i podbode laktom u prolazu.
Iza tastature i ekrana svako može da bude hrabar da ti kaže šta želi, a ti pri tome nemaš vremena, a ni načina da mu odgovoriš i da ga na vrijeme zaustaviš, pa ga pustiš. Neka misli da je pobijedio, jer se sa takvima svakako nikada nisi ni želio takmičiti.
Priznajem da je meni prvi put bilo jako teško. Priznajem da sam tada prvi put pomislila kako se osjećaju ljudi koji su svakodnevno žrtve izrugivanja. Kako se osjećaju djeca čija samosvijest nije dovoljno razvijena i koliko to sve utiče na njih.
Nažalost, nasilje na internetu je nemoguće spriječiti, kontrolisati ili na njega uticati. Možemo se truditi da svoje mišljenje iznosimo na civilizovan način. Možemo se truditi da ne vrijeđamo. Možemo pokušati razmisliti o tome kako naše riječi utiču na druge ljude prije nego što ih napišemo.
Daleko od toga da mislim da svako mora apsolutno da se slaže sa onim što napišem. Pa ni ja se ne slažem sa svim autorima koje čitam. Daleko od toga da mi morate ostavljati samo srca, puse i da mi milujete ego. Uvijek volim da pročitam i kritiku, sugestiju, komentar i mišljenje koje je drugačije od mog, jer prosto možda ponekad nisam ni u pravu.
Bila sam prinuđena da jednoj grupi na Facebook-u koja je podijelila moj tekst koji se ticao nekih osjećanja vezanih za rat i gubitak oca, prijetim policijom jer su komentari koje su poticali bili na granici krivičnog djela. Bilo je tu raznih opisa i želja, od toga da se smijem sa bandere do vrijeđanja na nacionalnoj osnovi. Ali onako, brutalno! Moj tekst tada nije vrijeđao nikoga, niti je omalovažavao bilo čije žrtve. Ja sam oduvijek bila pacifista. Porazila me i uplašila mržnja kojom su me obasipali.
U poređenju sa tim, nazivanje mene dečkićem je dječija igra. No, to ne mijenja činjenicu da onaj koji ostavlja uvrjedljive komentare drugim ljudima treba da pogleda u svoju dušu i vidi šta se tamo nalazi. Šta je to što ženu tjera da drugoj ženi kaže da je glupača, gorštakinja, muškarača, neuredna, aljkava, a da je pri tome nikada nije ni vidjela? Šta je to što te toliko isprovociralo u tekstu u kojem ja kažem da ne volim brokoli i da češće nosim patike od štikli?
I zato je ljudima dosadilo. Dosadilo im je da su ovi koji su uvijek „mejnstrim“ najglasniji i najbahatiji u nametanju svojih životnih ciljeva nama kojima je jedini cilj da živimo slobodni i srećni. Koji nećemo da živimo po tuđim pravilima. Koji ne možemo da se zaplašimo. Koji se ne bojimo da kažemo šta nas tišti i da se ne plašimo da ćemo time nešto izgubiti jer sve što nam je najvrijednije nosimo u sebi.
Autorica: JELENA DESPOT
