Začeta sam u jednom stanu, rodila se u drugom. Djetinjstvo sam provela u trećem. U četvrtom sam dočekala da uđem u pubertet. Peto mjesto gdje sam živjela nije bio stan, bila je kuća. Šesta selidba je bila opet u stan broj četiri. Odatle sam krenula u srednju školu i prvi put zakasnila „toj kući“ iz izlaska. Sedmi put se nisam preselila daleko, tek u zgradu do moje. Promijenili su se zidovi, ali ne i kvart. Posebno pamtim taj period „u zgradi do moje“, mnogo toga lijepog se izdešavalo tada – uspješno završena srednja škola, upis na medicinu i neopisiva sreća, nezaboravna proslava osamnaestog rođendana, prvo pravo zaljubljivanje, bezbroj ljetnih noći provedenih na balkonu maštajući i gledajući zvjezdano nebo… Nisam spomenula da je u tom stanu prije mene živio je dečko koji je bio moja prva simpatija?
Tu nije bio kraj mojim selidbama. Poslije tog „sretnog stana“ preselili smo se tamo gdje moji roditelji žive i dan danas. Stan broj osam! Odatle sam skoro svaki vikend pakovala torbu i išla u Tuzlu, gdje sam živjela sama, kao svi ostali, odrasli, devetnaestogodišnjaci koji se upišu na fakultet u drugom gradu i glume da su „svoj čo'jk“. Promijenila sam nekoliko studentskih stanova, više i ne brojim. Prestala sam da brojim na devetom, u kome su ostale brojne uspomene među neokrečenim zidovima i pohabanim namještajem.
Spavala sam i živjela među mnoooogo zidova. I između svih sam imala dom. Do devetog su oni bili sa mnom. Mama i tata. I to je bilo sasvim dovoljno. Nije li nam dom tamo gdje su ljubav, toplina, osjećaj pripadnosti? To je dom gdje ostaviš dušu.
A imala sam dom i tamo gdje sam živjela sama ili sa sasvim novim, nepoznatim ljudima. Tu sam sama sebi stvarala dom. Stvarala sam uspomene. Mirise koje ću pamtiti. Osmijehom i suzama sam slikala po tuđim, iznajmljenim zidovima. Učila mnogo. O nauci i životu. Do tad sam samo bila porasla, a tada sam odrasla. Jela sam sirovo, neslano, zagorjelo, bljutavo. Onda sam naučila i kad je hrana gotova i koliko soli je taman i koji ukusi se slažu s drugima. Počela sam da reagujem na zvuk budilice. Sama, bez da mama uđe pet puta u sobu i podsjeti me da trebam ustati da ne zakasnim u školu. Pobijedila sam strah od mraka, ali onaj od visine nisam. Prozori su ili prljavi ili čekaju mamu da dođe i opere ih. Neke druge zidove, a da među njima ne žive moji starci, počela sam zvati „kućom“. I kad idem njima i od njih, kažem da „idem kući“.
Nisam ja zbunjena, pa da ne znam gdje mi je „kuća“. Znam. Imam dvije. Dva svoja mjesta pod suncem. U dva grada. Dva doma. Dva mjesta u kojima moja duša osjeća da pripada. To je bogatstvo. Kao da imate dva prava prijatelja.
Mjesto gdje ćeš smjestit svoju samoću nije lako naći. I samoća treba da se dobro osjeća tamo gdje je ostaviš, da ne bi postala usamljenost. Kažu da je gadno kad se tako preobrati. Ja ne znam. Valjda sam dobro zbrinula svoju samoću i pronašla joj pravo društvo, pa se sjajno ponaša prema meni. Ovdje, gdje smo stvorile novi dom.
Autorica: Damira Ibranović
