Nedostaješ mi da mi kažeš da će biti bolje kada odmorim. A ja da se pravim da vjerujem u taj savjet i zanemarim činjenicu da već dugo odmaram, pa ipak nije bolje.
Da mi prepričaš neki glupi događaj od prekjučer, a ja da zaškripim zubima tiho, ljuteći se na sve one razloge zbog kojih već prekjučer to nisam znala.
Da me pitaš kako sam provela dan, a ja da se stisnem uz tebe samo izgovarajući sitnice koje se sada čine kao velike stvari.
“Bit će bolje.” – da kažeš.
I da me pokriješ skroz do očiju, a ja da još malo skliznem obrazom uz tvoja prsa. Jer kad od deke ne vidim užasni svijet vani, na tren i bude bolje zbog ovog svijeta unutra. Svijeta pod dekom, svijeta koji mi kuca pod obrazom.
Pa da mi prste zapleteš u kosu, prepričavajući i jučerašnji dan. Ja da vlastite nokte zabijem u dlanove, stisnutom šakom prijeteći svim razlozima, pitajući ih što već jučer za to nisam znala.
Onda da se okrenem od tebe, skrivajući oči već umorne od preživljavanja.
Ti da me zagrliš s leđa, kako si me stotinu puta ranije grlio.
“Ja bih da živim.” – da ti kažem.
A ti da me stisneš uz sebe čvrsto, kao da me se nećeš odreći.
“Puštam te.” – da kažeš.
I da me pustiš da živim baš tako da me nikada ne pustiš.
I ja da se zagrlim u tebe.
Eto, za to mi nedostaješ.
Nedostaješ mi da znam kako si.
Nedostaješ mi da znaš da nisam dobro.
Nedostaješ mi da mi danas prepričaš svoje danas.
