Imala sam sreće što sam postala dio prave redakcije u kojoj su me urednici naučili da svaka ljudska priča zlata vrijedi. Da je novinar u službi čovjeka. Imala sam sreće što me mama, dok sam studirala, svaki dan zvala i pitala što su pričali profesori. Onda sam ja, kao djevojka na faksu, htjela ne htjela, prepričavala predavanja, susrete s dragim profesorima. Profesorica Fahira, profesor Besim Spahić, profesorica Jelenka Voćkić, profesor Šemso Tucaković, profesor Senadin Lavić, profesor Dizdarević, profesor Šaćir Filandra…
Posebno mi je u sjećanju ostala profesorica jezika, Hanka Vajzović. Naime, ja sam bila jedna od rijetkih studentica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu koja se izjasnila da, nakon završenog KŠC-a u Travniku želi izučavati Hrvatski jezik. Ona je to zdušno podržala. Došla sam na ispit i briljirala. Tada sam, kao i svaki student, mislila da me baš „driblala“. Međutim nije. Kao rijetko koga, pozvala me na razgovor. Osobno me pohvalila i rekla mi da sve što je uradila je iz najbolje namjere. Imala je jako loša iskustva ranije. Studenti su je čak optuživali da im ne da pozitivnu ocjenu jer pišu na Hrvatskom jeziku. A pisali su zapravo potpuno pogrešno. Primjerice, pisali bi „skupčina“ umjesto Skupština… Zajedno smo se smijale. Ali nakon toga, mnogo me podržavala i posvećivala mi svoje vrijeme. Nekada bismo se i neslužbeno susrele prije predavanja.
Također, kada si na fakultetu onda obično želiš među profesorima imati uzore. Moje uzorice su bile profesorice Nermina i Lejla ( dr. Mujagić i dr. Turčilo )… E, to povjerenje nikada nisam željela izgubiti. Zato smo i danas kolegice koje se raduju jedna drugoj.
Imala sam sreće i što sam živjela kod časnih sestara. Njihovu ljubav, dobrotu i brižnost nikada neću zaboraviti. Uostalom i ne želim. Jer kada god dođem u Sarajevo prva adresa na koju pokucam je upravo njihov topli dom.
Studentski dani s njima su bili posebni. One bi često navraćale u našu sobu i pitale nas kako idu ispiti ili bi prepričavale neke svoje doživljaje. Zajedno smo dijelile i radosti i boli. Znale su i da nam treba razumjevanja, smijeha, opuštenosti. Učile su nas kako kuhati. I danas čuvam recepte časne sestre Livije – moje prijateljice s najljepšim Božićnim kolačima. Učile su nas kako vrijedno peglati i štirkati. Pjevati i voljeti svakog čovjeka. Učile su nas istinskim životnim vrijednostima.
Sve su ovo maleni lijepi detalji mog života u Sarajevu u kojem sam sazrijevala želeći biti poput svoga tate. Svog uzora. Sanjala sam da budem njegova uzdanica iako je na nebu. Željela sam biti ponos svoga brata koji je preslika moga oca. Željela sam ostati najveći dio srca moje mame koja je toliko brižno vjerovala u mene.
U obrazovanju zaista leže one ključne životne odrednice svakog čovjeka. Obrazovanje je obično to koje nas usmjeri za dalje. Mene je život vodio onim putem kojim sam oduvijek željela hoditi. I ja sam uvjerena da je moj život onakav kakvog sam ga sama sebi kreirala. Vjerovala sam u sebe. Ali sam znala i da bez blagoslova s neba nikada ne bih uspjela.
Novinarstvo je za mene poziv – biti u službi čovjeka. Novinarstvo je ono pred čime ja i dalje strepim zbog odgovornosti koju nosi ovaj poziv. Ja znam da su među ljudima najviše cijenjeni ljudi liječnici. Ali, svaki dan, ono neizmjerno dobro među ljudima čine i novinari. Vrlo često ono bolje sami donesemo svojim pričama. Mi zapravo upozoravamo. Ukazujemo na puteve gdje je pravednost. Pokazujemo prstom na čovjeka. Na svako dijete. Jedino novinari danas ukazuju na silnu nepravdu koja se događa običnom malenom čovjeku. A tko to vidi?! Nitko.. Ali novinari su i dalje jedini koji danas prenose informacije i vapaje tisuća napaćenih ljudi. Tko bi danas znao za ovoliku patnju izbjeglica da nije novinara koji su među njima. Kada ste kao novinar među djecom i ljudima koji nepravedno pate, onda i sami postanete aktivist. Postanete volonter. Postanete dobročinitelj.
Novinari su ti koji veličaju one koji uspijevaju. Novinari su ti koji pokazuju na čemu je uopće sazdan današnji svijet ili s kakvim izazovima se nosi današnji čovjek. Novinarsto nije prestiž. Novinarstvo je objektivan pristup svemu.
E, kada to postignete, tada vas prepoznaju međunarodne organizacije i dodijele vam svoja priznanja i nagrade. Daju vam vjetra u leđa. A vi si ne umislite da ste netko i nešto, nego njihovo povjerenje idete opravdati. Opet ste među ljudima. Jednaki s njima i pravedni prema svom pozivu.
I kada mi netko kaže da novinari, posebice novinarke nemaju mogućnosti imati obitelj jer su uvijek na terenu. Takva tvrdnja nema temelj. Moje brojne kolegice su danas najbolje mame i sjajne i izazovne supruge. I sama sam među njima. Mi smo privilegirane i možemo djecu na svaki zadatak voditi sa sobom. Mnoge žene takvu mogućnost nemaju. Mi novinarke smo društveno angažirane, a naši muževi uvijek su naš najveći oslonac.
Zato sam napravila uvod u ovu priču. Kako bih ukazala da su odgoj i ljubav prema životu ono što nas izgrađuje… Na tome, uostalom, počiva svaki životni poziv.
Autorica: Maja Nikolić
