Čvrsto vjerujem da ljubav pokreće svijet.
Ljubav nije samo ljubavnička. Ni samo roditeljska. Ni bratska, ni prijateljska. Voljeti se može bilo ko i bilo šta.
Voljeti posao koji radite je neprocjenjivo. Ako malo bolje razmislite, to je ta ljubav koja pokreće svijet. Ove neke druge vrste ljubavi održavaju vrstu, čine život ljepšim i da se osjećamo sigurnim, a ljubav prema poslu i profesiji čini sve ostale ljubavi podnošljivima.

Ako ste u ljubavi sa svojim poslom, kao ja, onda vam ništa nije teško. Ni da ustanete rano i krenete za obavezama. Niti da se borite s kolegama u moru različitih karaktera. Sa zadovoljstvom nosite posao kući. Živite svoju profesiju i ne odvajate je od svoga bića.

Ta savršena simbioza nekada treba i maleni predah. Taj predah ja pravim na kraju dana, kad izađem iz redakcije, čekiram se na izlazu iz zgrade. Krećem put doma svoga i gubim se u svojim mislima. Volim da planiram, zamišljam i maštam. Nekada skrenem u omiljeni kafić da uz ukus poslijepodnevne, a nerijetko i večernje kafe pustim svoje misli kud im je volja.

Tada ostajem sama sa sobom. Ne volim ničije društvo, jer samo kad sam sama sve dobije savršen tok. Radni dan koji je iza mene se složi tačno tamo gdje treba da bude. Sve što sam naučila pohranim na svoj „hard disk“, a ono čime nisam zadovoljna preispitam jer sutra ne želim praviti iste greške. To su samo moji trenutci. Nekada ih posvetim planiranju narednog putovanja. Povremeno se dohvatim olovke i napišem neke zanimljive retke. A ima i takvih trenutaka kad ne mislim ni o čemu i kad sam sretna jer sam to što jesam i što imam pred sobom sve ove sjajne prilike da upoznam svijet medija i komunikacija.

Često me iz tih mojim misaonih prostranstava dozove zveckanje ključeva da otključam stan ili glas ljubaznog konobara. Povratak u realnost me ne čini manje sretnom, jer znam da imam sve što pokreće moj svijet.

Piše: Damira Ibranović (bloggerica i novinarka na Ženski.ba)

Fotografije: Mirza Hadžić

Komentari

Komentari