Bila sam svjesna da nemam nikoga ko bi mogao da mi pomogne oko nalaženja posla kao i toga da bi rad u sistemu u kojem zakoni važe samo za sirotinju i gdje se sporovi rješavaju mitom i vezicama, predstavljao veliku frustraciju za mene. Od djetinjstva sam maštala o pokretanju sopstvenog biznisa i ni u jednoj fazi života nisam imala ambicije da krenem drugim putem.
Slađana Trivić, mlada Banjalučanka trenutno je na putu oko svijeta i pomaže mnogim ljudima da smršaju. Ona je osnivačica fitness centra Atika, koji je postao poznat po nesvakidašnjim prgramima za mršavljenje koji je prepoznat širom svijeta.
Slađana je sve ono što nisu fitness treneri i priznaje da voli da jede i ne voli da vježba, ali trudi se da se zdravije hrani, javno priznajući povremena popuštanja nezdravim slasticama. Za BUKU smo sa Slađanom razgovarali o iskustvima sa putovanja, inspiraciji za rad, fitnessu i drugim temama.
Slađana, možeš li čitaocima BUKE ukratko ispričati kako je započela tvoja fitness priča?
Cijeli život sam imala problema sa kilogramima pa sam fitnesom i ishranom neformalno počela da se bavim jako rano, sa nepunih petnaest godina. Proces sam doživljavala kao zamorni krug bezukusne hrane i monotonih iscrpljujućih treninga, koji mi je crpio energiju i strpljenje. Zato mi je smišljanje nečega što bi privuklo ljude poput mene, predstavljalo veliki izazov. Prvo sam se posvetila učenju, seminarima i sticanju licenci. Za razliku od ostalih koji sav taj novac ulažu da bi dobili ideje za svoje treninge, ja sam ga uložila samo da se otarasim ljudi koji će, kada vide moj način rada, tvrditi da ne znam kako fitnes treba da izgleda. Ja sam znala, ali sam htjela drugačije. Tako sam osmislila fitnes program koji konceptom podsjeća na igru. Svaki novi trening je bio iznenađenje za članove. S obzirom na to da sam godinama radila kao koreograf svu tu kreativnost sam prenijela na fitnes i pokušala da stvorim nešto što ljudi prate jer vole, a ne zato što moraju. Ponedeljkom se sala pretvarala u rok koncert, srijedom u poligon za takmičenje u raznim igrama a petkom u tematsku žurku. Naredna sedmica bi bila potpuno drugačija. Svaka minuta tih časova je uključivala i naporne vježbe ali ljudi su se toliko zabavljali da to nisu primjećivali. Onda sam kreirala online verziju svog programa a s obzirom na to da je za samo dva mjeseca imao članove širom svijeta odlučila sam da zatvorim postojeći klub, otvorim firmu prilagođenu novom načinu poslovanja, zaposlim još ljudi i klijentima koji vježbaju od kuće ponudim vrhunsku uslugu po pristupačnoj cijeni. Više nisam imala fiksne obaveze pa sam odlučila da ispunim svoj san i krenem na put oko svijeta.
Za tebe je karakteristično da nisi klasičan fitness trener, ko god prati tvoju stranicu zna da ističeš da ne voliš vježbanje, da ti zdrava hrana nije uvijek prvi izbor, da voliš eksperimentisanje u tom smislu. Kako da si sa tim neobičnim pristupom uspjela u fitness svijetu?
Nikada se nisam smatrala fitnes trenerom, vjerovatno zato što ne volim taj koncept života i što sam sve to doživljavala kao hobi a ne kao profesiju. U fitnes svijetu sam uspjela baš zato što se ljudi poput mene ne interesuju za tu oblast pa je ona gotovo uvijek rezervisana za ekstreme sa kojima ljudi ne mogu da se identifikuju i samim tim namjenjena za samo jednu, malobrojniju grupu ljudi. Ideja o idealnim danima u kojima ustanemo, odradimo trening i ostatak dana pažljivo planiramo svaki zalogaj je teoretski sjajna ali stvarnost je drugačija. Većina nas balansira između posla, škole, fakulteta, djece, porodice i ostalih obaveza pa neke stvari nisu samo pitanje organizacije, već nemogućnosti da se uz sve to bavimo i izgledom. Moja ciljna grupa su ljudi poput mene , koji žele da izgledaju dobro bez prevelikog odricanja, dok bih ljubiteljima klasičnog pristupa uvijek radije preporučila nekoga od svojih sjajnih kolega.
Ko su sve članicice i čalnovi Atike? Sa kojim uspjesima vježbača se najviše ponosiš?
Moj najveći ponos je, prije svega, to što su članovi Atike ljudi iz cijelog svijeta. Još uvijek mi je nevjerovatna brzina kojom se vijest o efikasnosti našeg programa širila, naročito zato što sem preporuka članova i objava njihovih rezultata na stranici, nismo praktikovali ostale vidove marketinga. Najmanje su mi zapravo bitni izgubljeni kilogrami i promjene u izgledu, mada je to nekako smisao našeg postojanja. Najviše me raduju promjene koje se dešavaju u samopouzdanju i raspoloženju naših članova, te činjenica da ljudi koji su cijeli taj proces mrzili podjednako kao ja, ne propuštaju nijedan trening. Dominantnu grupu među članovima čine zaposlene žene, majke, studentkinje i svi ostali ljudi koji nemaju vremena da odlaze do fitnes centara i drže se fiksnih termina, pa im naši tridesetominutni treninzi koje mogu da odrade u bilo kojem trenutku predstavljaju olakšicu. Posebno su popularni programi za brzo mršavljenje, koje ljudi biraju pred ljeto ili neke važne životne trenutke.
Trenutno si na putu oko svijeta gdje pomažeš ljudima da smršaju. Kakva su tvoja iskustva sa ovih putovanja, šta te najviše impresioniralo?
Najviše me impresionira srdačnost kojom me ljudi dočekuju. U prethodnih deset mjeseci, obišla sam trinaest država i u svakom gradu me je neko dočekao i učinio da se osjećam dobrodošlom. Ja sa pratiocima komuniciram isključivo preko mojih stranica i nevjerovatno mi je da bilo šta što pišem do nekoga dopire u toj mjeri da poželi da me upozna ili učini nešto lijepo za mene. Naravno, impresioniraju me i sva ta mjesta koja sam uvijek željela da obiđem ali ona su zbog ljudske ljubaznosti, nekako pala u drugi plan.
Mnogi se pitaju kako da smršaju. Koji je tvoj provjeren odgovor na ovo pitanje.
Ukratko, provjeren recept za mršavljenje je izbacivanje brašna i šećera u svim oblicima iz ishrane, povremena fizička aktivnost u bilo kojem obliku i izbjegavanje svih vrsta popularnih dijeta.
Ti inspirišeš mnoge koji ti pišu, kojima pomažeš da smršaju, ali ja bih te pitala ko tebe inspiriše?
Inspirišu me uspješniji, zgodniji, pametniji, bolji, stručniji i sposobniji ljudi od mene. Nemam idole ali smatram da, ukoliko si dovoljno pažljiv, od svakoga možeš nešto da naučiš. Mislim da je sposobnost da vrlina drugog čovjeka u tebi probudi motivaciju za radom na sebi a ne zavist i potrebu za kritikom, predispozicija za napredak na svakom polju.
Studirala si pravo, ali si ipak ostala u fitness priči. Da li si se nekad pokajala zbog tog izbora?
Definitivno ne. Još tokom studija postala sam sigurna da ne želim da se bavim pravom. Slušala sam iskustva svojih starijih kolega, probleme sa kojim se susreću kada završe fakultet i nemogućnost nalaženja posla u struci bez određenih vezica. Bila sam svjesna da nemam nikoga ko bi mogao da mi pomogne oko nalaženja posla kao i toga da bi rad u sistemu u kojem zakoni važe samo za sirotinju i gdje se sporovi rješavaju mitom i vezicama, predstavljao veliku frustraciju za mene. Od djetinjstva sam maštala o pokretanju sopstvenog biznisa i ni u jednoj fazi života nisam imala ambicije da krenem drugim putem. Sve mimo toga se svodilo na ispunjavanje tuđih očekivanja i nije mi donosilo nikakvu satisfakciju.
Često javno ukazuješ na društvene probleme, pokrećeš humanitarne akcije za pomoć našim sugrađanima. Koliko je, prema tvom mišljenju, važno aktivno se uključiti u društvene promjene, a ne samo biti slijepi posmatrač društeve situacije koja nas okružuje?
Kontantna potreba za promjenama i nezadovoljstvo kojim ih narod dočekuje su jedan od najizraženijih paradoksa našeg društva. Uzmimo za primjer bilo kakvu akciju kojoj prethodi neki opipljiv problem. Svi su saglasni da nešto treba da se mijenja ali kada se pojavi osoba koja je voljna da iniciranu promjenu provede do kraja, ljudi daju sve od sebe da je obeshrabre. Kod nas je tipično da se dobročinstvo, želja za boljim i sve lijepe emocije opsesivno gledaju kroz lupu jer svi pokušavaju da im pronađu skrivene nedostatke, samo se zlo u svim svojim oblicima podrazumijeva i prihvata kao nešto normalno. Poniženi smo, obespravljeni, siromašni i izmanipulisani, ne zato što smo nesposobni za bolje, već zato što smo izgubili vjeru da bolje zaista postoji. Sve to obeshrabruje pa se čak i ljudi koji imaju kapacitet da nešto promijene, odlučuju za liniju manjeg otpora da ne bi morali da prolaze kroz cijelu tu psihičku torturu. Nisam izgubila vjeru da može bolje, ali nemam više energije ni da se borim sa ljudima koji u svakoj akciji vide neku ličnu korist. Zato najveći dio tog posla ne radim javno, što smatram velikim hendikepom, ne zbog samopromocije već zato što su društvene mreže moćno sredstvo povezivanja ljudi i zato što udruženi možemo da postignemo mnogo više nego pojedinačno.
Za kraj, reci nam nešto o svojim željama i planovima?
Da ste mi to pitanje postavili prije nekoliko godina, vjerovatno bih oduševljeno opisala kako uspjeh treba da izgleda i kako planiram da ga postignem. U međuvremenu sam ostvarila većinu tih stvari koje sam nekada smatrala uspjehom i shvatila da uspjeh nije mjerilo sreće, već je sreća mjerilo uspjeha. Zato bi najbolji odgovor na postavljeno pitanje bio da planiram da budem sretna, šta god to za mene u trenutku značilo. Jedina konstanta koju bih voljela da imam je osoba sa kojom mogu da podijelim svoju strast prema životu i potomstvo na koje ćemo je prenijeti.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević
Izvor: buka.com
