Predstavljamo vam prim.dr. Šemsu Alajbegović, specijalistu opšte medicine i porodičnog ljekara, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako?
“Moje opredjeljenje za medicinu bilo je upisavši medicinsku školu u Tuzli koju sam završila tokom cijelog školovanja sa odličnim uspjehom. Prijemni ispit na Medicinskom fakultetu u Sarajevu nije predstavljao problem. Veoma mlada dolazim u Sarajevo, nova sredina, novi poznanici i prijatelji… prvi put se odvajam od roditelja, braće i sestara.
To mi nije predstavljalo problem, brzo sam se uklopila u novu sredinu i uspostavila kontakte sa kolegama, stanovala u privatnim stanovima, u studenskim domovima i učila u čuvenoj učionici na Medicinskom fakultetu.
Uz puno rada, truda, zalaganja i odricanja završavam medicinu.
Tada nastupa dilema da li ostati u Sarajevu ili Prištini ili vratiti se u Tuzlu, gdje me čekaju moji najmiliji. Ipak je prevagnuo povratak u Tuzlu jer sam znala da sam tamo potrebna. Obavljajući redovne praktične vježbe tokom ljeta, naročito vakcinacija djece u okolnim selima, saznadoh koliko je nedostajalo ljekara koji bi radili i liječili te mala nedužna bića koja su majke u naramcima donosile do škole (jer tada ambulanti nije bilo).
Često su sa djecom dovodili i stare i iznemogle na volovskim kolima koji su trebali ljekarsku pomoć.
Tada sam spoznala da je lako živjeti u svjetlom obasjanom Sarajevu, Prištini, Tuzli ali krenuti malo dalje, makadamskim putevima, u sela nadomak velikih gradova gdje nije stigao ljekar ni medicinska sredstva je VELIKA STVAR. Znala sam da sam tamo potrebna i da ću tamo dati svoj doprinos liječeći te nemoćne stare i bolesne, kojima niko ne otvara vrata od medicinskog osoblja dok ne dođu do bolnica.
Počela sam raditi u DZ Tuzla koji je imao šest područnih ambulanti, gdje sam išla pješke u kućne posjete pacijentima koji nisu mogli doći u ambulantu. U nekim ambulantama tada smo koristili dnevno svjetlo, da bismo vidjeli, otvaranjem vrata ka dvorištu u kojem su se igrala djeca (ambulanta Dokanj) a u Breške se pješačilo.
S obzirom da nas je bilo veoma malo, radila sam isti dan u dvije ambulante.
Odmah se primjećivalo da treba raditi na omogućavanju zdravstvene zaštite svim građanima koji su do tada kilometre pješačili do tadašnjih ambulanti kojih je bilo veoma malo u našoj opštini (G.TUZLA, S.HAN, DOKANJ, HUSINO, BUKINJE, KISENJAK, MRAMOR).
Moje opredjeljenje bilo je raditi u DZ Tuzla ne napuštati ga i ako sam radila u malim neadekvatnim za rad, ambulantama i ako ikada budem u prilici omogućiti otvaranje novih ambulanata tamo gdje treba naravno u saradnji sa direktorima ustanove.
1992. godine imenovana sam za načelnika službe opšte porodične medicine JZU DZ TUZLA.
Rekoh, radilo se u nekoliko ambulanti, a na kraju mog radnog vijeka u DZ egzistiraju 24 ambulante.
Mojim zalaganjem i u onom nesretnom ratnom dobu, adaptirane su i otvarane nove ambulante, potpuno adaptirana ambulanta G.Tuzla – ljekari bez granica iz Belgije, ambulantu Novi Grad – renovirali Kuvajčani, aprila 1993 god.otvorena ambulanta Slavinovići, obnovljena dvastirana ambulanta Simin Han, 8.12.1993. otvorena nova ambulanta u G.Pascima, 1994. god.ambulanta Morančani – Ljubače, 1993. obnovljen rad u ambulanti Par Selo, 1993. god.otvorena ambulanta Crvenog Polumjeseca u prostorijama Tehnograda. 21.10.1993.god.u prostorijama studentske ambulante Otvoren Centar ZA ZAŠTITU ŽENA žrtava zločina rata Amine. U ovoj ambulanti radila sam kao ljekar u timu a inače svo med. osoblje bili su uposlenici DZ. 1997. godine renovirana je ambulanta Breške, 1998. godine ambulanta u Lipnici.
U okolini Tuzle u mjestu Mihatovići je sagrađeno veliko naselje, gdje je bilo smješteno preko 2.500 prognanih i raseljenih lica.
Međunarodni Crveni križ Ženeva otvorio je ambulantu opšte prakse u Mihatovićima u kojoj su zdravstvenu zaštitu pružale ekipe dr. i med. tehničari puno radno vrijeme svaki dan.
U ambulanti Mihatovići liječio se najveći broj prognanih i raseljenih Srebreničana. Međunarodni križ Ženeva obezbjeđivao je potrebne lijekove i sanitarni materijal, a ja sam koordinirala rad med. ekipa i radila zajedno sa njima.
Otvorili smo nove ambulante u Požarnici i Dobrnji kao i edukativni centar porodične obiteljske medicine u DZ Tuzla sa pratećim satelit ambulantama Gornja Tuzla, Simin Han i Slavinovići.
Medicinske ekipe JZU DZ Tuzla bile su prisutne na svim prihvatnim punktovima kada su dolazile izbjeglice iz Podrinja. Sve pristigle smo pregledali, davali adekvatne lijekove i raspoređivali na konačna odredišta.
Ni jedan dan nije se prestajalo sa radom u domu zdravlja, ambulantama i prihvatnim punktovima. Prvi put javno iznosim da sam sa medicinskom ekipom koju su činili prim.dr.Munevera Osmić pneumotfiziolog spec. prim.dr. Šemsa Alajbegović spec.opće medicine,viša medicinska sestra Mehanović Mevlida, medicinska sestra Tokić Ramiza bila raspoređena na Starić da dočekamo i pružimo medicinsku pomoć osobama protjeranim iz Srebrenice. Tog julskog dana 1995. godine bili smo na Stariću i susreli se sa srebreničanima, bolno je i teško sjećanje na taj julski dan 1995. godine, ali kažem da se već tada primjetilo da na poljani Starića nema muške osobe starije od 14 godina niti mlađe od 65 godina. Taj podatak to veče prenjela sam pokojnom direktoru Ustanove prim.dr. Gilding Stanimiru što je kasnije objavljivano i u medijima. Nakon potpisivanja Dejtona medicinske ekipe doma zdravlja u kojima sam bila kordinator i ljekar zajedno sa direktorom ustanove prim.dr.Ibrahim Nakičević krenuli smo u akciju pomoći povratnicima u RS. Naša aktivnost ogledala se u obavljanju pregleda, liječenju i davanju besplatnih ljekova koje smo dobivali od naše kompanije BOSNALIJEK. Medicinske ekipe doma zdravlja prve su ušle i pregledale povratnike u Jusiće, Kolibe, Glinje, Skočiće, Skugriće, Mahalu, Koraj, Žepu,Bijeljina, Janja, Snježnica,Teočak, Kopači, Modriča, Skender Vakuf, Potočari, Kozluk, dolaskom u navedena mjesta pregledali smo i liječili sve koje su nam se obraćali za pomoć. Neumorno sam radila sa mojim medicinskim sestrama i doktorima i uvijek smo se nalazili u mjestima gdje smo bili potrebni ljudima, vjerovatno su to drugi prepoznali te sam zbog svog rada i zalaganja u liječenju i org. zdravsvene zaštite svima bez obzira na rasu, pol i nacionalnost dobila mnoga priznanja i plakete koje mi mnogo znače.
21.10.2013. dobila sam PLAKETA-DR.GODINE na koju sam ponosna jer sam prvi uposlenik DZ Tuzla koji je dva puta nagrađen ovom PALEKTOM DR.GODINE.
Ovom plaketom se posebno ponosim, jer je i drugi prijedlog potekao i od uposlenika DZ TUZLA iz kojeg sam 01.11.2015. god.otišla u zasluženu mirovinu.”
Zašto volite svoj posao?
“Volim ljude, jer u većini prevladava dobro nad zlom. Liječila sam svoje bolesnike, tješila ih i bodrila, ublažavala njihove boli i onda kad sam znala da ih ne mogu izliječiti od opake bolesti.
Dobar ljekar je jedan od najsrećnijih ljudi na svijetu. On poznaje “DOBRO I ZLO” kao što reče GOETE u svom “FAUSTU”. Poznavala sam zlo da bi ga suzbijala a dobro da bi ga svima poklonila. Upoznavala sam i liječila ljude i bila sretna kada bih kod bolesnika suzu zamijenila osmijehom.
Kada sam stupala u kuću bolesnika dočekivana sam sa nestrpljenjem i poštovanjem. Pozdravljali su me sa osmijehom i blagoslovom, jer ljekar može dati zdravlje koje je sto puta vrijednije od zlata, užitka i počasti.
Dobar i savjestan ljekar primjećuje nesvjesni osmijeh djeteta, nježnost žene rukovanje iz zahvalnosti što pruža divan osjećaj zadovoljstva naročito ako pomognete bolesnom u nevolji.
Ljekar može da spasi život i djetetu koje nije rođeno…u stanju je da od jednog slabog i bolešljivog djeteta pretvori u dugovječnog čovjeka… može utopljenike da povrati u život…
Može grijeh i ljutnju da ušutka, a da zadrži samokontrolu…to i mnogo čega ljekar može da ostvari… pa zar da ne budem ponosna svojim poslom i da se ne radujem što ljekar može da vlada tolikim silama… pred ljekarom je široko i neobrađeno polje koje on mora da obrađuje.”
Da li je dan dovoljno dug da uradite (privatno i poslovno) što planirate?
“U vanrednim situacijama u kojima sam radila i nije bilo dovoljno vremena, te se i jutro dočekivalo uz pacijente kojima je bila potrebna pomoć.”
Kako se opuštate nakon stresnog i napornog dana?
“Nakon napornog i stresnog dana najviše se volim opustiti uz neku dobru knjigu… možda neku tihu, laganu muziku, ali ne propuštam ni odlazak sa dragim prijateljima, i naravno porodicom na kaficu. I ponekad odlazak u prirodu… na neki izlet.”
Vaša omiljena izreka…
“Rijetko nam se dogodi da nam se ukaže prilika za velika djela, ali svijet je prepun prilika da se učine male stvari.”
Svima ponekad zatreba savjet. Kome Vi idete po savjet?
“Savjet tražim kod ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo, kod ljudi od povjerenja koji me nisu iznevjerili nikada.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Podršku porodice u mom radu sam uvijek imala i bez nje ne bih ni uspjela.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Veoma je važno prepoznati prijateljsku od zlonamjerne kritike. Ja sam se dobro odnosila i sa jednom i sa drugom, i sa prijateljima i sa dušebrižnicima u toku svog radnog vijeka.”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Mnogi su moju dobrotu spočitavali kao manu, ali dobar i savjestan ljekar može željeti svima zdravlje, ljubav i sreću.”
Neostvarena želja…
“Ponekad zažalim što nisam poradila još više na svom akademskom zvanju, jer mislim da sam mogla puno, puno više doprinijeti educiranju mladih ljekara.”
Omiljeno jelo…
“Volim kuhati, a nisam neki gurman.”
Omiljeni parfem…
“Naravno CHANEL 5.”
Vaš mali beauty trik…
“Ruž, maskara i omiljeni parfem.”
Vaš Ženski.ba
