Eto, posljednja sedmica mog samačkog života je, skoro, završena. Sutra će sve biti drugačije. Hoće li se promijeniti na bolje?
Za vikend sam imala djevojačku veče. Skoro svo vrijeme sam bila napeta k'o struna. Glava mi je bila puna programa, dekoracije, cvijeća, vjenčanice, muzike i svega ostalog. Nisam se mogla opustiti. Htjela sam, al’ nije išlo.
Danima sam, pred tu noć, preispitivala sebe o svemu. Ne mislim tu samo na organizaciju i obim svega, nego više na sama osjećanja.
Nekakva me strepnja spopala, pa mi kaže da ne hraljam plaho i da ne uživam u tome svemu. Počeh preispitivati moje namjere. Osjećala sam se kao da mi se svi smiju što pravim ovakvu svadbu i što želim da sve bude savršeno.
Jesu li ljudi, inače, opušteniji od mene, ili se ovdje radi o tome da se ja udajem, a oni misle da je sve glupost, jer se ne radi o njima? Je l’ pretjerujem što insistiram da sve bude kako treba, što hoću da imam običaje i da izbjegnem da se sve pretvori u uobičajenu „sjedi-jedi“ svadbu?
U subotu ujutro mu rekoh: „Meni ovo više ne pričinjava zadovoljstvo, rezignirana sam i tužna. Više mi se ne dopada“. Pogleda me, prilično u šoku, a onda samo reče: „Biće sve u redu; de, sjedi kraj mene“. Poljubimo se mi tu, al’ ništa se ne promijeni. I dalje sam se isto osjećala.
Tu noć sam sve radila, samo da se ne spremam za izlazak. Nekih 15 minuta prije nego sam trebala da budem na mjestu događaja, on me pita: „Zar ti ne bi trebala da ideš?“ Onda me odvezao. Odiđoh. Nabacih hrabru facu. Pokušah da se zabavm. Ma, htjedoh da mi bude dobro.
Obukle su me u majicu sa natpisima. Stavile su mi veo na glavu. Dale su mi poklon. Cijelu noć je svirala muzika moje mladosti. Pokazivale su fotke iz mog života. Malo smo plakale. Puno se smijale. Dadoše mi pet izazova (i ja ih sve savladah).
Tek sam se, nekad pred kraj večeri, opustila i počela da uživam u svemu oko mene. Prijateljice mi dadoše pozitivu i digoše me. Osjetile su da mi nije bilo ni do zabave, a ni do vjenčanja.
Slijedeće jutro, a, evo, sad i šest jutara poslije, još uvijek tumaram po svojoj glavi tražeći odgovor: „Da l’ se udati, ili odustati?“
Ako se udam, neću više moći da sama odem i kupim namještaj, onako, kakav hoću i kad hoću. Nema više odmora kad i gdje mi padne na pamet. A šta je sa izlascima sa prijateljima; nema više izlaska bez najave. Neću više moći da imam prazan frižider i držim dijetu mjesecima. Je l’ to ono što hoću? Jesu li ovo ozbiljna pitanja?
Je l’ to, fakat, brak? Šta bi s onim da ćemo biti zajedno, praviti planove, razgovarati, gledati TV zagrljeni na kauču, koji smo tek kupili da ide uz novu boju zidova? Šta bi s uzbuđenjem kad pravim novo jelo po njegovom receptu i postavljam sto za večeru kod kuće? Šta bi sa ljepotom činjenice da imaš nekoga s kim možeš izaći kad god hoćeš? Šta se desilo sa dijeljenjem, brizi jednog za drugo, ljubavlju i poštovanjem? Zar nisu to bitna pitanja?
Jesam li se, ovo, ja samo prepala? Je l’ i njemu isto ovako? Hoće li se sutra pojaviti na mojim vratima i tražiti moju ruku? Šta ako me nazovu, u po dana, i kažu: „Jebi ga, izvini, al’ ništa od ovoga“?
Šta ako ja nazovem? Možda, večeras…
Autor: Zrela Mladenka
