Predstavljamo vam Vesnu Bratovčić, dipl. defektologa somatopeda i vanrednog profesora na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli, još jednu od “Super žena”.
Vaš početak ka uspjehu je izgledao kako…?
“Još uvijek sam na početku. Kada se bavite obrazovanjem, pitanjima politike invalidnosti, ljudskih prava, krećete se mišijim koracima i nastojite da se provučete kroz rupice i otvore, da zaobiđete opasnosti. Uglavnom ste gerila, diverzanti, maskirani i neprimjetni. Nema tu slave, nagrada i priznanja. Samo stalno kretanje prema naprijed i borba za opstanak.”
Zašto volite svoj posao?
“Svoj posao volim zato što je dinamičan, kreativan, plemenit, izazovan. Posao profesora na fakultetu i posao defektologa traži konstantno preispitivanje samoga sebe i pomjeranje ličnih granica. Stalno sam u kontaktu sa različitim ljudima. U toj interakciji dešavaju se promjene, mijenjam se ja, mijenjaju se oni, rađaju se nove ideje, potiču akcije…”
Da li je dan dovoljno dug da uradite / privatno i poslovno/ sve što planirate?
“Neeeeee! Život nije dovoljno dug.”
Kako se opuštate nakon napornog i stresnog dana?
“Najbolje se opuštam sa svojom porodicom, prijateljima. Imam ogromnu podršku porodice, muža, djece, svekrve, svekra, zaove. Njihova bezrezervna ljubav i podrška i prihvatanje mene ovakve kakva jesam moj su izvor energije. Strastveni sam čitalac i kada se dočepam dobre knjige ona me potpuno zaokupi. Imam svoj vrt – kada radim sa zemljom i biljkama mozak mi je prazan – blaženstvo.”
Životni moto…
“Pa ne znam….inspiriše me toliko toga, ali nekako najviše vjerujem u „Leptirov učinak“ – “Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi”. Zaista sam pobornik individualnih promjena. Bez puno „trebologije“. Radi onako kako misliš da je ispravno i već si napravio efekat, možda ga ti ne vidiš, ali nešto se pomjerilo, nešto se pokrenulo.”
Svima nam ponekad zatreba savjet… kome vi idete po savjet?
“Rijetko tražim savjete. Rijetko i dajem savjete. Volim da razgovaram sa bliskim osobama o problemu koji me muči, ali ne tražim od njih da mi kažu šta da uradim, radije da pokušam da sagledam svoj problem njihovim očima i iskustvom. Odluka je uvijek na kraju moja. Kada sam bila mlađa ispostavilo se da su mnogi savjeti koje sam poslušala bili moj izbor da idem linijom manjeg otpora i da na kraju mogu reći: „Kud ih poslušah!“ I svoju djecu učim da poslušaju savjete, ali da odluče same i da budu spremne da se suoče sa posljedicama. Naravno, to su sada male odluke, ali neka uče… Meni je trebalo četrdeset godina, nadam se da njima neće trebati toliko.”
Da li ste bili u situaciji da morate birati između karijere i porodice?
“Ne. Često radim predugo, često radim vikendom, često sam toliko umorna da nemam snage i da razgovaram, ali, kao što sam već rekla, imam fenomenalnu logistiku koja u tim momentima priskače u pomoć. Ali ako me pitate da li bih odbila poslovnu priliku ako bi to ugrozilo moju porodicu – ne bih ni trepnula! Prilika će uvijek biti, ako budem sposobna i pametna da ih primjetim.”
Kako prihvatate kritiku na svoj račun?
“Sve bolje i bolje. Teže sam se izborila sa samokritikom.”
Najemotivniji trenutak u životu…
“Oooo kao teško pitanje. Šta da izdvojim? Udaju, rođenja djece, smrt majke, odlazak brata u inostranstvo, svaki ponovni rastanak sa bratom, pogibije prijatelja, prvi crtež za osmi mart, diplomiranje, magistriranje, doktoriranje, prosjakinju sa bebom koja me je zamolila na ulici da joj očitam test za trudnoću koji je bio pozitivan, smrt djevojke sa spinom bifidom i njenu posljednju pjesmu na specijalnoj olimpijadi na Tušnju, slom majke koja je tek saznala da joj dijete ima cerebralnu paralizu, velike zelene oči jedne starice u Domu penzionera koja je izgubila kuću, djecu, zdravlje, život….. C'est la vie….”
Tri najvažnije stvari u životu?
“Ljubav, ljubav, ljubav… i malo love.”
O čemu maštate…
Najčešće o godišnjem odmoru. Nekada maštam da odem odavdje i radim intelektualno najnezahtjevniji posao na svijetu, a nekada da imam apsolutnu vlast u državi i da, kao kraljica u Alisi u zemlji čuda, vičem: „Odrubite mu glaaavu!“.
Spadate li u gurmanske tipove, vaše omiljeno jelo?
“Slika govori hiljadu riječi! Prestala sam jesti meso prije dvije godine. Voljela bih da mogu reći da se sada hranim zdravije, ali uglavnom sam se bacila na sireve i tjesteninu. Obožavam sireve, masline, tjesteninu na svaki način, svježe povrće…”
Da imate moć kakvu biste promjenu napravili u BiH?
“Imam moć. Radim sa mladim ljudima, utičem na njih. Radim sa svojom djecom i sa tuđom djecom. Radim sa kolegama, roditeljima, učiteljima, zdravstvenim radnicima. Radim na sebi. Šta je BiH? Ko je BiH?”
Na šta ste slabi…?
“Na djecu. Ta mala, divna, nevina bića koja gledaju u nas širom otvorenih očiju i srca, željna ljubavi i radosti. Tako mi je teško kada pate.”
Kada je žena najljepša…?
“Kada je lijepa samoj sebi i kada je voljena takva kakva jeste.”
Vaš Ženski.ba
