/Posvećeno svima onima koji su bili ili i dalje žive u nekom od izbjegličkih naselja diljem našeg entiteta/
Proljeće je i 2004.godina, a može i ova sadašnja!
Zamislite da živite u 16 m2.?
Teško.
Ali ne živite sami (sreća, pa niste usamljeni!?). Tu su Vaša supruga, majka, Vaše dvoje djece, Vaš brat i njegova mlada žena, koja će ,ako bog da, biti i trudna ili je već!
Vaša majka u sumrak šeta oko kuće ne bi li srela komšinicu koja će je pozvati da prespava kod nje, ne bi li Vama ostavila malo više prostora. U Vašoj kući ima još pet takvih soba sa mnoštvom stanara i jednim kupatilom.
Dišete li?
U Vašem susjedsvu, naslonjene jedna na drugu ima još 19 takvih kuća, ima li vas oko 300 ili 400 ? Koliko imate kupatila 20 ili 40?
Sreća da je zrak čist pa možete puno vremena provesti vani, družiti se, razgovarati, raditi ??
Ali vani ništa ne postoji!!!!!. Blato je došlo do ulaznih vrata. Kuda sad ?? Na posao? Nemate ga.
Kod prijatelja? I kod njh je gužva.
Ipak izlazite, šetate po blatu, mislite kako će ipak biti bolje na proljeće kad se blato isuši. Obilazite naselje, tih 20 kuća, pitate se šta sada rade stanari tih sobica? Zašto niko ne izađe, tako ste raspoloženi za razgovor, toliko toga bi ih pitali, podjelili sa njima svoje dileme…..ali baš nikog nema.
Je li moguće da svi spavaju? Kako dišu u tim malim prostorima? Naizmjenično?
Kako je lako biti usamljen u tako malom prostoru a okružen sa 300 ili 400 duša.
Postaje hladno. Vraćate se u svoju sobu svojoj porodici. Jako ih volite, ali ulazak u sobu kada svi spavaju za Vas je uvijek pun nelagode. Osetite vlagu, zadah, znoj……….smrad……..mislite kako je sretan onaj koji je prvi zaspao.
Tražite malo slobodnog prostora da spustite svoje umorno tijelo. Strah vas obuzima od tog umora, jer tako ste mladi tek 23 godine. Da li je strah od umora ili umor od straha.
Obuzima Vas panika. Jeste li u košmaru. Je li ovo samo košmar. Ko sam, gdje sam ja.
Sanjam li.???
O, ne, ne sanjate.
Vi ste niko. Zaboravljeni, davno prežaljeni svjedoci prošlosti, svjedoci rata, svjedoci odumiranja jedne nacije, jedne drzave, jedne mladosti. Imali ste samo 10 godina kad se Vaš svijet srušio.
Ne volite ni misliti na početak Vaseg nestajanje. Trudite se izbrisati sjećanje, zaboraviti gdje ste rodjeni, ko je ubio Vašeg oca, djeda…….Vas.
Vi ste prognanik, Vi ste izbjeglica, interno raseljeno lice, imate razna imena osim svog vlastitog.
Vi ste jedan od nekoliko hiljada prognanih , Vi ste broj u evidenciji raznih institucija.
Živite u «kampu», «izbjeglickom naselju» , «socijalno izoliranoj zajednici»…………
Vi ste izdvojeni. Da li uistinu živite?
Vama su ovo uradili drugi, ali zašto ste Vi to uradili svojoj djeci? To je dilema koja je ostala u Vama. Nista više nije važno, samo oni.
Hoće li i oni postati i ostati broj u evidenciji nekih institucija ili će zivot za njih imati smisla?
Šta ćete Vi uraditi za njih?
Autor:Jasna Zečević
Jasna Zečević, Vive Žene
