Kao i svaki drugi književni žanr romana, tako i ljubavni, bijeg je od životne stvarnosti, što je odlična antistresna terapija
Je li vas ikada bilo barem malo sram priznati da čitate najnoviji ljubavni roman omiljene spisateljice jer će ljudi misliti da ste pomalo priglupi i da ne znate što vrijedi čitati te da nemate nimalo ukusa?
Zanimljivo je da je većina žena odrasla okružena određenim stereotipima i predrasudama prema ljubavnim romanima, kao štivu koje čitaju samo primitivne, neobrazovane žene i kućanice da bi skratile vrijeme i maštale o „princu na bijelom konju“ s kojim će odjahati u neko bolje sutra, gdje će biti bogate princeze, i povrh svega, voljene i zadovoljene u krevetu…
U redu, budimo iskreni, ljubavni romani jesu lako štivo, barem velika većina. Čak i ona ozbiljnija literarna djela ljubavnog žanra, nisu strašno ozbiljna. No, isto tako trebamo biti iskreni da su ljubavni romani, kao i ostala literatura, evoluirali posljednjih 30 pa i više godina.
U onim „davnim“ vremenima kada su naše mame i bake gutale „ljubiće“, u većini slučajeva tematika se vrtila oko nježnih „djeva“ u nevolji i „prinčeva“ koji su ih izbavljali iz nevolje koja ih je zadesila (siromaštvo, neželjeni brak, nasilni otac, izgubljeno nasljedstvo i tako dalje). Rijetki su odskakali od tematike „nemoćnih žena u nevolji“ i poput romana „Ptice umiru pjevajući“ autorice Colleen McCullough pretvarali žene u osobe koje teže za ravnopravnošću i spremne su ostvariti svoje ciljeve pod svaku cijenu, pa čak i cijenu sretnog završetka.
„Djeve“ više ne traže spasitelja
U današnje vrijeme glavne junakinje, ako gledamo strogo fizički, vrlo često nisu – „djeve“. Ta komponenta koja je nekad bila jedna od glavnih ženskih vrlina i koja određivala ženu kao osobu visokih standarda i morala, te je činila neodoljivom i privlačnom, gotovo je izumrla.
Junakinje današnjih romana često su iskusne žene kojima ne treba spašavanje, barem ne u klasičnom smislu riječi. Često ne trebaju i ne traže ljubav, ni princa, nego traže kompletnu životnu sreću, u kojoj se, eto, slučajno nađe i ljubav…
Druge, ako i traže „princa“, najčešće ga pronađu u osobama za koje se nisu nadale…
Iako još uvijek i danas ima knjiga u kojima nevine, mlade, neiskusne djevojke, koje ne znaju što žele od života, „padaju“ na određene vrste „spasitelja“ u muškoj formi, tu se više radi o otkrivanju vlastitog identiteta, emancipaciji, upoznavanja sebe, razvoja ponajprije u seksualnom smislu, ali i u smislu emocija te postavljanju životnih ciljeva koji uključuju i ljubav.
Marketing ili nešto drugo?
Što se tiče spisateljske kvalitete ljubavnih romana, od vokabulara, stilskog izražavanja, sadržaja, kontinuiteta radnje, razrađenosti fikcijskih likova te uvjerljivosti same radnje, sve to ponajprije ovisi o samim autorima, odnosno, najčešće autoricama. U tome nema nikakvih razlika prema ostalim žanrovima. Na kraju, stvar je osobnog ukusa svake čitateljice koju će knjigu odabrati i hoće li joj se svidjeti ili ne. Nema univerzalnog pravila, a odabir romana može čak ovisiti o trenutačnom raspoloženju.
Vratimo se na početak. Očito je da žene svih obrazovnih, imovinskih, vjerskih i drugih obilježja čitaju ljubavne romane. I to možda više nego ikad, ponajprije zbog komercijalizacije i ekranizacije brojnih književnih uradaka i djela. Osim odličnog marketinga, koji i najveću šund-literaturu može pretvoriti u svjetsku uspješnicu, pravi razlozi su mnogo kompleksniji, a marketing ih samo iskorištava i usmjeruje prema zadanom cilju…
Činjenica ostaje da još uvijek većina žena barem u mašti žele muškarca koji će ih oboriti s nogu i nekim čudom riješiti sve njihove probleme, makar svi znamo da to nema previše uporišta u realnosti. Također, kao i svaki drugi žanr romana, tako i ljubavni, bijeg je od životne stvarnosti, što je odlična antistresna terapija i pomaže u kreiranju mašte, koja je vrlo važna za sve životne segmentne.
S obzirom da se ljubavni romani temelje na uspostavljanju ljubavnog odnosa u emocionalnom i seksualnom smislu, oni daju vrlo jasne poruke u smislu da svaka žena zaslužuje biti voljena, poštovana, pa tako i zadovoljena… Heroine ljubavnih romana često počinju put u gradnji vlastitog identiteta i samopouzdanja te često donose i dobre i loše životne odluke i iz toga uče životne lekcije. Glavnim likovima događaju se životne nedaće iz kojih likovi izlaze jači i zreliji nego ikad, a osim događaji donose intrigu i čine radnju zanimljivom i napetijom, daju nadu u mogućnost prevladavanja svih nevolja.
Romani s eksplicitnijom seksualnom, pa čak i erotskom tematikom daju novu perspektivu seksualnosti samoj čitateljici, u dobrom ali i u lošem smislu, te potiču na istraživanje i buđenje seksualnosti, što u konačnici može rezultirati boljim seksualnim životom. Osim toga, seks se predstavlja kao normalna ljudska potreba, te osim samoga tjelesnog zadovoljstva, predstavlja izražavanje ljubavi, privrženosti, povjerenja.
Odmor za dušu i tijeloI na kraju, ljubavni romani mogu biti sladunjavi, srcedrapateljni, romantični, humoristični, erotični, mogu biti kombinacija svih mogućih drugih žanrova, moderni, povijesni, distopijski, SF, fantazije, kriminalistički… No, ono što sve te žanrove osim ljubavi povezuje jest da je riječ o fikcijskim romanima, koji su u načelu više-manje – lako štivo.Oni su zabavni, odmor za tijelo i dušu, a ako nam na bilo koji način oplemene život i ne vrijeđaju inteligenciju bez obzira na obrazovanje, onda znači da su „sigurni“ za čitanje. Možda nećete nakon pročitanog ljubića biti posebno pametniji i produhovljeniji, dovoljno je da barem nakratko odete u svijet „djeva“ i „heroina“ te neodoljivih zavodnika i zaboravite da vas čeka neoprano posuđe, da djeca pokraj vas vrište, da kasnite s plaćanjem računa i da vas suprug već mjesec dana ignorira…
